MISIONARKE LJUBAVI
Petak, 06. ožujka 2020. | Broj čitanja: 417
 
 

 

 

Dok smo se vraćali kući naša Suza nam je samo kratko rekla: „Vidite li kako je malo potrebno da doživimo Božju ljubav...“

 

 

 


Bio je to za nas jedan običan petak, baš kao i svaki drugi, osim toga što smo znale da poslijepodne idemo u Banja Luku volontirati kod časnih sestara. Zapravo, mi se tada još nismo poznavale. Tog petka sve je bilo kao i obično, no kako se približavalo vrijeme polaska, u nama je rastao neki strah koji nismo baš mogle objasniti. Spakirani koferi, spremljene stvari, ali mi i dalje nismo bile svjesne što nas to čeka, tada nismo bile spremne. I baš tako počeo je naš put...

 

 

 


Tada smo se i upoznale, zajedno sa Suzanom koja nas je vodila i bila zajedno s nama taj vikend u Banja Luci. Strah od toga da se nećemo slagati nestao je već u vožnji, a sve ono veliko i posebno, zapravo počelo je nakon što su nam sestre otvorile vrata svoje kuće.

 


Teško je riječima opisati ono što smo osjetile kada smo ušle. Tolika toplina, sreća, njihovi osmjesi, baš kao da smo došle u neki novi i ljepši svijet. Tada smo se upoznale sa sestrama. U njihovoj kući tog vikenda, bile su tri sestre, jedna iz Sarajeva, druga iz Indije i treća iz Kenije. Svaka od njih ima svoju posebnu priču i snažno svjedočanstvo vjere, ali odmah smo shvatile da s razlogom nose ime misionarke ljubavi. Svaka njihova riječ, sve ono što čine iz dana u dan, cijeli njihov život bio je posvećen ljubavi. Osjećale smo se prihvaćenima, no u nama je i tada bio prisutan mali strah od onoga što nas sutra čeka. U jednom trenutku sestra Marija Anđela nam je postavila toliko snažno i upečatljivo pitanje: „Jeste li spremne na sve?“ Tada još nismo bile spremne, ona je to vidjela na našim licima, te nam je s velikim osmjehom rekla: „SVE ZA ISUSA!“ E da... tako je i bilo.

 

 

 


Te subote sve je bilo drugačije, svaka sekunda toga dana imala je svoju važnost u onome što smo proživjele zajedno s njima. Nije moguće izdvojiti samo jedan događaj gdje se promijenio naš pogled prema onome što one rade. To se dogodilo toliko brzo i nenadano. Molitva u zoru zajedno s njima, krunica, meditacija, klanjanje, sve je bilo dobra duhovna priprema za cijeli dan koji je slijedio. I onda smo napokon vidjele sestre na djelu. Počele su pripremati sve za ručak, koji svakog dana kuhaju za mnoge beskućnike.

 

 

 

 

 

U jutarnjima satima otišle smo sa sestrom Marijom Anđelom, počistiti kuću jedne žene o kojoj se nitko nema brinuti. Da, na prvu je bilo teško vidjeti u kakvim sve uvjetima čovjek može živjeti, ali možemo priznati da smo tada iznenadile i same sebe. U toj kući prešle smo preko mnogo svojih strahova i predrasuda, a kako i ne bismo kada smo vidjeli sestru koja s toliko ljubavi pristupa svemu što radi. Uz nju je sve bilo lakše, bila nam je toliki poticaj da nastavimo u onome što smo počele, ma koliko teško bilo. Kada smo se vratile u kuću sestara na ručak, dočekalo nas je jedno iznenađenje. Bilo je to dvoje djece, koje je trebalo čuvati dok se njihova mama ne vrati s razgovora za posao. Bila je to dužnost iz snova za nas dvije, jer smo se toliko zabavljale i smijale s njima, da je vrijeme samo proletjelo. Nažalost i njih dvoje su imali tužnu obiteljsku priču, jer ih je zajedno s majkom, ostavio njihov otac. Ali naravno, tu su bile sestre, koje su pomogle njihovoj majci da skupi snage i nastavi život baš zbog njih dvoje.

 

 

 


Ostatak dana provele smo družeći se sa Suzom, koja je bila cijelo vrijeme tu s nama i toliko nam približila cijeli rad sestara. Sveta misa u njihovoj kapelici, večernja molitva, šetnja po gradu, razgovor sa sestrama i sve ono ostalo što smo doživjele u toj kući uvijek će imati neko posebno mjesto u našem srcu.

 

 

 


Sada gledajući unatrag, teško je riječima opisati što smo to točno osjećale u društvu s njima i zašto je to bilo toliko drugačije od našeg običnog života. Možda je to bilo posebno jer smo u njima vidjele toliku vjeru, vidjele smo njihovo življenje evanđelja, vidjele smo u njima Majku Tereziju, i našeg sv. Franju koji grli gubavca, zapravo preko njih smo doživjele Isusa. Iako smo često uvjerene da smo pune straha, one su nas nazvale hrabrima, iako se često smatramo bezvrijednima one su u nama vidjele providnost Božju, i baš zbog toga su toliko posebne. Nakon svega ovoga, nije se bilo lako vratiti u ovaj naš "normalan" svijet, no znale smo da smo stekle jedno ogromno iskustvo za život, koje sa sobom nosi veliko prijateljstvo između nas dvije i naše Suze, koja nas je tješila dok smo se u suzama vraćale kući, te nam je kratko rekla: „Vidite li kako je malo potrebno da doživimo Božju ljubav?“
 

- Marija Bubalo i Gabrijela Kvesić
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!