Dnevnik jedne framašice, 29. svibnja 2017.
Ponedjeljak, 29. svibnja 2017. | Broj čitanja: 509
 
 

Vidjela sam beskućnika u jednoj plastičnoj boci na putu do kuće.
Vidjela sam beskućnika u jednoj poderanoj papuči koja ti je, očigledno, ispala iz vreće dok si smeće nosio tko zna u koju šumu, jer istina, teško je odvojiti malo novca za plaćanje komunalnog. No, reci mi, možeš li zamisliti koliko je teško kada nemaš smeća uopće, jer nemaš svoje kuće? Možeš li zamisliti da jedna plastična boca nosi dio nečijeg kruha?


Vidjela sam život jedne travke pomazane papirom od kladionice.
Vidjela sam njen život koji prestaje živjeti. Vidjela sam tužni odsjaj te travke u stablu iznad nje.
Ne, ni to stablo ne može disati. Ne može disati radi one plastične vrećice koja je tebi ''slučajno'' ispala.


Priroda se gasi, s njom se gasimo i mi. Želiš li biti ugašen? Želiš li disati nečisto, a Bog nam darova čisti zrak? Zašto mi ljudi nemamo obzira prema ničemu osim prema sebi?


To nikad neću shvatiti.
Nikada neću shvatiti kako ne osjećaš bol jednog slapa koji u svom plesu plastične boce nerado prima. Ona buka udaranja vode od plastiku i tko zna što još. Ta buka kvari mi san, kvari nam javu, moju i tvoju.


E moj Franjo, nekad se stvarno zapitam hoćeš li još dugo biti zaštitnik ičega? Hoćeš li imati čega biti zaštitnik? Hoće li priroda nestati i ugasiti svoje mirise?


Franjo, moli za nas. Moli da se vrati svijest o prirodi. Da ljudi shvate da svaki mali znak pažnje prema njoj daje nama kisik. Da svaki nebačeni papir ili plastična boca daje prirodi život.
Daj nam znanje, pa da saznamo koliko je štetno to što činimo.
Daj nam mudrost, da prestanemo to činiti.
Daj nam snage, da potičemo druge da čine ono što i mi.
Osvijesti Bože nas mlade, jer drugačije daleko nećemo.
Osvijesti um ljudi da shvate da bi neki sve dali da imaju svoju kantu ispred kuće. Jer nemaju ni kuće,a kako bi ju voljeli imati.


Ne mogu ni zamisliti život u kojem se nemam kamo vratiti, nego koračam ovim svijetom kao bez duše, kao bez odmora, tražeći novo smeće koje će mi kruh načiniti.
Uhvatila me neka bol u duši što mnogi nemaju ono što ja imam.
Steže me srce kada pomislim na toliko smeća u svom zraku.
Toliko me sve to muči da nisam spremna svoje osjećaje prenijeti na papir, a to se uistinu rijetko događa.


Nisam spremna, i nisam dovoljno hrabra, jer to su ipak teme o kojima nisam dostojna govoriti. Ali Ti jesi, govori molim Te, jer ja stvarno ne mogu.
 

- Franjino dite
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice, 13. kolovoza 2017.
13/08/17 | Broj čitanja: 496 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 25. srpnja 2017.
25/07/17 | Broj čitanja: 347 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 9. srpnja 2017.
10/07/17 | Broj čitanja: 700 | Autor: Franjino dite
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
» Sabor Frame 2017
21/08/17 | Čitanja: 381
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
 Od 5. do 7. svibnja 2017. godine u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Mostar) paralelno su održani Nacionalni izborni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna izborna skupština Franjevačke mladeži (Frame). Sudjelovali su članovi nacionalnih vijeća Frame i OFS-a, područnih vijeća, odabrani delegati, nacionalni duhovni asistent Frame, fra Antonio Šakota,  nacionalni duhovni asistent OFS-a, fra Domagoj Simić te fra Zvonimir Brusač, nacionalni duhovni asistent OFS-a u Hrvatskoj i Ana Fruk iz međunarodnog vijeća Frame. Nacionalna skupština započela je sv. Misom u petak koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Nakon kratkih pozdrava i međusobnog upoznavanja Skupština je započela svojim aktivnim radom izvještajem područnih predsjednica, Marije Trogrlić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina o životu i radu Frame na područnoj razini u protekloj godini. U subotu su svoj izvještaj podnijeli nacionalna predsjednica, Anđelka Oreč,  nacionalna voditeljica formacije, Ana-Marija Knežević i nacionalni duhovni asistent, fra Antonio Šakota. Po završetku izlaganja izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za rad u idućoj godini. U nastavku je uslijedilo predavanje fra Antonia Šakote na temu Ljubavi. U poslijepodnevnim satima održana je izborna skupština koju je predvodila Matea Galić, nacionalna ministra OFS-a. Novo vijeće Frame Bosne i Hercegovine čine: Predsjednica: Doris Trogrlić (Frama Sarajevo) Potpredsjednica: Ana Galić (Frama Mostar) Tajnica: Klaudija Vujica (Frama Brestovsko) Blagajnica: Marija Brbor (Frama Humac) Voditeljica formacije: Ana-Marija Marijanović (Frama Mostar)              Međunarodni delegat: Nikolina Konta (Frama Tuzla)   U nedjelju nam se pridružila Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, te uz konstruktivne savjete pomogla u donošenju smjernica za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernice Nacionalne skupštine su: Neka Nacionalno vijeće Frame BiH: Organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH; Raspiše natječaj za logo i himnu Frame BiH koje će predstaviti na Drugom Nacionalnom susretu Frame BiH; Nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove; Razmotri i donese moguća rješenja o izmjenama Statuta Frame BiH do sljedeće Nacionalne skupštine Frame BiH; Razmotri moguće izmjene u Pravilniku Framafesta BiH; Organizira Humanitarnu akciju Frame BiH o svetkovini svetog Franje;   Neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH: Nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije; Nastavi zauzeto raditi na formaciji imajući u vidu Nacionalni priručnik za formaciju   Kapitul i skupština su završeni zajedničkim nedjeljnim misnim slavljem.