Dnevnik jedne framašice, 15. travnja 2017.
Subota, 15. travnja 2017. | Broj čitanja: 562
 
 

Tišina.
Samo tišina.
Turobna tišina.
Odzvanja svijetom, nepodnošljiva i mračna.
Najglasnija tišina koju poznajem.


Bole me srce i duša, kada znam da nisi tu. Kada znam da si umro, da si umro za mene. Bićem mi struji bol nepodnošljive istine da si umro na križu u najvećim mukama. Nepodnošljiva jeka u mojoj glavi mi govori da te nema, da nisi kraj mene, jer si u grobu kao i svi obični smrtnici. Ne mogu Isuse, ne mogu prihvatiti istinu da si završio kao i svi grešnici.


Kako Ti tako velik postade malen? Zašto? Radi mene? Nemoj Isuse, nemoj. Nisam toga vrijedna, nisam vrijedna Tvoje boli, nisam vrijedna Tvoje krvi, Tvoga znoja. Nisam vrijedna ove tišine Isuse.


No, ti misliš drugačije, zar ne? Tebi sam vrijedna, Ti bi učinio sve za mene samo da bi mi iskazao Ljubav. Svoju Ljubav veću od bilo koje druge. Po svemu si poseban Isuse. Kroz Tvoje rane na rukama vidim Ljubav, kroz Tvoje rane na nogama vidim Ljubav, Tvoje rane od bičevanja i trnove krune također mi pokazuju nešto veće od bilo čega na ovom svijetu.


I opet ta tišina. Bolna, udara mi u srce pa u oči. Imam osjećaj da sam sposobna isplakati cijelo more suza, jer si to sve prošao radi mene. I slušam kako odzvanja ovim svijetom, slušam kako Te nema. Osjećam kako počivaš. Ti, počivaš. I to mi je čudno reći. To je možda jedini dan u godini kada Te nema, kada Te ne osjećam. Razapeli smo Boga živoga, ubili Ga i položili u grob sa svojim grijesima. Izmučio se da bih ja bila otkupljena.


I dalje ne razumijem zašto me toliko voliš Isuse? Vjerojatno ni ne trebam znati, trebam samo biti Tvoja, u potpunosti Tvoja. I otvoriti se svim zadacima koje želiš da ja izvršim, koje si pripremio samo meni.


I danas neću tražiti ništa. Danas ću Te samo voljeti, danas ću samo moliti, danas ću Ti samo zahvaljivati. Jer želim da se danas odmoriš, od muke, od mene i od ovoga svijeta. Želim da se odmoriš, jer ono što dolazi sutra sreća je. Ono što dolazi sutra si Ti, sretan i živ! Moj Bog, moj Spasitelj, moj uskrsli Isus Krist! 

- Franjino dite
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice, 29. travnja 2017.
29/04/17 | Broj čitanja: 290 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 15. travnja 2017.
15/04/17 | Broj čitanja: 562 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 2. travnja 2017.
02/04/17 | Broj čitanja: 690 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 19. ožujka 2017.
19/03/17 | Broj čitanja: 551 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 5. ožujka 2017.
05/03/17 | Broj čitanja: 1000 | Autor: Franjino dite
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
» Hodočašće u Asiz
24/04/17 | Čitanja: 983
» Uskrsnuo je! – Ili nije?
27/04/17 | Čitanja: 301
» Naš petak: Molitveni sastanak
30/04/17 | Čitanja: 232
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
Izborni kapitul hercegovačkog područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) održan je od 17. do 19. ožujka 2017. godine, u franjevačkoj kući molitve i susreta Domus spacis u Međugorju. Prema odredbama GK i Statuta OFS-a BiH na kapitulu su sudjelovali: članovi područnog vijeća, ministri mjesnih bratstava, zastupnici mjesnih bratstava (čiji je broj ovisio o broju članova pojedinog mjesnog bratstva), područna predsjednica Frame te dvoje zastupnika područnog bratstva Frame. U radu kapitula sudjelovalo je ukupno 36 sudionika. Nakon sudjelovanja u večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova i večere, kapitul je nastavljen pozdravom područne ministre Ankice Zelenike i područnog duhovnog asistenta fra Antonia Šakote. Zatim su se predstavili svi članovi kapitula nakon čega je fra Antonio Šakota imao duhovno promišljanje o savršenom veselju sv. Franje. Prvi dan kapitula završen je klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. U subotu prijepodne ministri mjesnih bratstava su iznijeli godišnja izvješća o životu i radu svojih bratstva, poslije njih su i članovi područnog vijeća iznijeli svoja trogodišnja izvješća te je uslijedila rasprava o izvješćima. Poslijepodne je Područno vijeće predalo svoje službe te su ujedno i upoznali sudionike kapitula o obvezama koje ima pojedina služba u vijeću. Ankica je zahvalila svim članovim vijeća za suradnju i odgovorno vršenje povjerenih im službi, te im udjelila prigodne poklone. U ime cijelog područnoga bratstva OFS-a Hercegovine, sestra Josipa se zahvalila ministri Ankici na svemu što je činila za bratstvo kroz ove tri godine i udjelila joj prigodni poklon. Kako bi se što bolje pripremili za izborni dio kapitula, područni duhovni asistent fra Antonio Šakota je pročitao govor generalnog minisra Tibora Kausera u Samoboru 8. listopada 2016., na temu Vođenje i animiranje u OFS-u, te iznio svoje promišljanje na tu temu. Nakon slavljenja svete mise u crkvi sv. Jakova i večere, usljedili su izbori. Izbornim dijelom kapitula predsjedala je sestra Ivana Vidović, član Nacionalnog vijeća. Ivana je na početku pozdravila sve prisutne te objasnila tijek izbora. Nakon uvodnih molitvi predviđenih Obrednikom OFS-a i navještaja Evanđelja, pristupilo se izborima. Izabrano je sljedeće područno vijeće: Ministra: Mirela Barbarić (OFS Široki Brijeg) Doministra: Marijana Barbarić (OFS Čerin) Tajnica: Josipa Vukoja (OFS Kočerin) Učiteljica formacije: Ruža Vidić (OFS Čitluk) Rizničar: Jure Čilić (OFS Međugorje) Povjerenik za Framu: Nikola Vidić (OFS Čitluk) Posebnost ovoga vijeća je to što su u vijeće izabrani majka i sin, Ruža i Nikola Vidić. U nedjelju jutro, pod predsjedanjem nove područne ministre, donesene su smjernice za rad novom vijeću, te su izabrani delegati za Nacionalni izborni kapitul OFS-a. Kapitul je završen slavljem svete mise u kojoj su novi vijećnici uvedeni u službu.