Dnevnik jedne framašice, 2. travnja 2017.
Nedjelja, 02. travnja 2017. | Broj čitanja: 753
 
 

Razmišljajući u ovoj noći, koja izgleda kao da ne poznaje svoj kraj, shvatila sam neke stvari u životu. Možda sam te stvari shvaćala i prije, samo nisam pristala prihvatiti ih. Kako je uopće moguće da ljudski mozak funkcionira na način da sve shvaća, ali srce ne želi shvatiti?

 

U jednom čovjeku se nalazi mnogo organa, svi nadopunjavaju jedan drugog, ali srce i mozak uskladiti ponekad se čini kao kvantna fizika. Kao nešto nedokučivo i ovim mojim očima mutno. Kao da srce pokušava shvatiti nešto što je mozak davno zatrpao na dno svojih brazda. Pa onda pokušavaš to nešto iščupati i nekako kroz vene progurati do uha, da mu šapnu odgovore na neka pitanja. Neka svima nama nejasna pitanja, i upravo to što ti je prvo palo napamet je stvar koja te s vremena na vrijeme guši.

 

I tako dok sam gledala kroz prozor, daleko kroz noć, sve do briške ljepotice, shvatila sam da upravo tu vidim odgovore na neka pitanja. Uzmem Bibliju, pročitat ću citat, izvučem citat: ''NE BOJ SE,SAMO VJERUJ!'' Zapitala sam se čega li se bojim, više mi ništa nije jasno, jer sam mislila da me više ničega nije strah, ta On je uvijek kraj mene. Imala sam osjećaj da mi se cijelo biće pretvorilo u jedan veliki upitnik.

 

Kada sam skužila da nema ništa od dumanja, krenula sam spavati i počela moliti kao i svaku večer. Usred molitve dobila sam odgovor: ''I otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.'' Ovo vam je poznato, zar ne? Da čovječe, to je ona molitva koju moliš bar jednom u danu, pređeš preko nje kao preko tepiha, a ni ne shvaćaš što si upravo rekao. Kao i sve ostalo što mi ljudi radimo. Svaki dan učinimo milijun djela koja nisu u skladu sa našim riječima. I eto nam još jednog dokaza zašto je Isus bio drugačiji, rekao je da će nas spasiti, da će nas otkupiti, to je i učinio. Spasio me, jer me voli. Zamisli samo, čovječe, kako bi bilo lijepo biti što sličniji Njemu.

 

Sada ću ti reći jednu tajnu, svakim danom Mu možeš postati bliži, tako što ćeš živjeti ono što govoriš. Tako što ćeš živjeti 'Očenaš', tako što ćeš Mu zahvaliti na svakoj lošoj i dobroj stvari u životu. Jer znaš, sve je od Njega, možda da nas nagradi, a možda da nas nauči lekciju i ojača za neka nova pitanja, za neka nova razmišljanja, za neke nove noći kada ću shvatiti koliko sam blagoslovljena što Ga osjećam.

 

''Ti me zoveš imenom, nisam slovo ni broj, nego urezan u dlan Tvoj. '' I neka sam. 

- Franjino dite
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice, 25. lipnja 2017.
25/06/17 | Broj čitanja: 8 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 11. lipnja 2017.
11/06/17 | Broj čitanja: 280 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 29. svibnja 2017.
29/05/17 | Broj čitanja: 338 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 14. svibnja 2017.
14/05/17 | Broj čitanja: 504 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 29. travnja 2017.
29/04/17 | Broj čitanja: 586 | Autor: Franjino dite
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
» Najavljujemo: Svećeničko ređenje
23/06/17 | Čitanja: 2371
» Posjet generalnog ministra Reda Manje Braće
19/06/17 | Čitanja: 936
» Ti
25/06/17 | Čitanja: 326
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
 Od 5. do 7. svibnja 2017. godine u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Mostar) paralelno su održani Nacionalni izborni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna izborna skupština Franjevačke mladeži (Frame). Sudjelovali su članovi nacionalnih vijeća Frame i OFS-a, područnih vijeća, odabrani delegati, nacionalni duhovni asistent Frame, fra Antonio Šakota,  nacionalni duhovni asistent OFS-a, fra Domagoj Simić te fra Zvonimir Brusač, nacionalni duhovni asistent OFS-a u Hrvatskoj i Ana Fruk iz međunarodnog vijeća Frame. Nacionalna skupština započela je sv. Misom u petak koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Nakon kratkih pozdrava i međusobnog upoznavanja Skupština je započela svojim aktivnim radom izvještajem područnih predsjednica, Marije Trogrlić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina o životu i radu Frame na područnoj razini u protekloj godini. U subotu su svoj izvještaj podnijeli nacionalna predsjednica, Anđelka Oreč,  nacionalna voditeljica formacije, Ana-Marija Knežević i nacionalni duhovni asistent, fra Antonio Šakota. Po završetku izlaganja izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za rad u idućoj godini. U nastavku je uslijedilo predavanje fra Antonia Šakote na temu Ljubavi. U poslijepodnevnim satima održana je izborna skupština koju je predvodila Matea Galić, nacionalna ministra OFS-a. Novo vijeće Frame Bosne i Hercegovine čine: Predsjednica: Doris Trogrlić (Frama Sarajevo) Potpredsjednica: Ana Galić (Frama Mostar) Tajnica: Klaudija Vujica (Frama Brestovsko) Blagajnica: Marija Brbor (Frama Humac) Voditeljica formacije: Ana-Marija Marijanović (Frama Mostar)              Međunarodni delegat: Nikolina Konta (Frama Tuzla)   U nedjelju nam se pridružila Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, te uz konstruktivne savjete pomogla u donošenju smjernica za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernice Nacionalne skupštine su: Neka Nacionalno vijeće Frame BiH: Organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH; Raspiše natječaj za logo i himnu Frame BiH koje će predstaviti na Drugom Nacionalnom susretu Frame BiH; Nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove; Razmotri i donese moguća rješenja o izmjenama Statuta Frame BiH do sljedeće Nacionalne skupštine Frame BiH; Razmotri moguće izmjene u Pravilniku Framafesta BiH; Organizira Humanitarnu akciju Frame BiH o svetkovini svetog Franje;   Neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH: Nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije; Nastavi zauzeto raditi na formaciji imajući u vidu Nacionalni priručnik za formaciju   Kapitul i skupština su završeni zajedničkim nedjeljnim misnim slavljem.