Dnevnik jedne framašice, 19. ožujka 2017.
Nedjelja, 19. ožujka 2017. | Broj čitanja: 552
 
 

 Postoje li riječi dovoljno velike kojima bi mogli opisati svoju zahvalnost Bogu? Za sve što je učinio, je li moguće? Je li samo ja mislim da nikada neću doseći tu razinu u svom životu kada ću mu zadnji put reći hvala i više nikad ne imati potrebu za zahvalu?


Pa evo, mislim da neću, i Bogu hvala da neću, jer mene ta zahvalnost vraća u život iz dana u dan. Da ne osjećam zahvalnost Njemu, isto kao da se ne bih osjećala živom. Uostalom uvijek Mu imamo na čemu zahvaliti, prvenstveno na životu, jer nam ga je podario. Podario nam život da se možemo s Njim na poseban način družiti. Da Ga možemo hvaliti i slaviti u zajedništvu i evo, ja ne znam postoji li veća sreća od te.


Postoji li veća sreća od slavljenja Isusa sa mnoštvom koji se osjeća kao i ti? Sretno i zadovoljno. Kako ne biti zahvalan za djelo koje je On učinio za nas? Nosio križ, ej. Bio pun rana, pun krvi. Kao da mu Njegov križ ponovo i ponovo pritišćemo svojim grijesima i on postaje sve teži i teži.


Ali pazi brate, On ga svejedno nosi. Koliko god da si griješio i koliko god činio Njegov križ težim, On ga nosi. Jer si to ti, Njegovo ljubljeno dijete. Još jedno dijete u mnoštvu koje On neizmjerno voli. Zar bi se On, Sin Božji, toliko patio da nije tako, da nisi obožavan sa Njegove strane?


Razmislimo braćo i sestre još jednom o tome, jer još nije kasno da mu maksimalno uzvratimo ljubav, tako što ćemo uzeti svoj križ i osloboditi Isusov barem malo, ali dovoljno da on svejedno bude lakši. Nećeš tim djelom samo olakšati Njegov križ, učinit ćeš ga sretnijim, a to je nešto neprocjenjivo. Da našeg Gospodina usrećimo, nakon silne patnje koju je prošao radi mene i tebe, bez ijednog žaljenja.


Zato idemo, još malo pa nam dolazi najveći blagdan svih vremena. Još malo pa će uskrsnuti i dokazati nam tko je i što u našim životima. Još malo i muke će prestati Isuse, ja sam uz Tebe i volim Te. Neprocjenjivo, do kraja života.

- Franjino dite
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice, 29. travnja 2017.
29/04/17 | Broj čitanja: 290 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 15. travnja 2017.
15/04/17 | Broj čitanja: 562 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 2. travnja 2017.
02/04/17 | Broj čitanja: 690 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 19. ožujka 2017.
19/03/17 | Broj čitanja: 552 | Autor: Franjino dite
» Dnevnik jedne framašice, 5. ožujka 2017.
05/03/17 | Broj čitanja: 1000 | Autor: Franjino dite
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
» Hodočašće u Asiz
24/04/17 | Čitanja: 983
» Uskrsnuo je! – Ili nije?
27/04/17 | Čitanja: 301
» Naš petak: Molitveni sastanak
30/04/17 | Čitanja: 234
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
Izborni kapitul hercegovačkog područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) održan je od 17. do 19. ožujka 2017. godine, u franjevačkoj kući molitve i susreta Domus spacis u Međugorju. Prema odredbama GK i Statuta OFS-a BiH na kapitulu su sudjelovali: članovi područnog vijeća, ministri mjesnih bratstava, zastupnici mjesnih bratstava (čiji je broj ovisio o broju članova pojedinog mjesnog bratstva), područna predsjednica Frame te dvoje zastupnika područnog bratstva Frame. U radu kapitula sudjelovalo je ukupno 36 sudionika. Nakon sudjelovanja u večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova i večere, kapitul je nastavljen pozdravom područne ministre Ankice Zelenike i područnog duhovnog asistenta fra Antonia Šakote. Zatim su se predstavili svi članovi kapitula nakon čega je fra Antonio Šakota imao duhovno promišljanje o savršenom veselju sv. Franje. Prvi dan kapitula završen je klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. U subotu prijepodne ministri mjesnih bratstava su iznijeli godišnja izvješća o životu i radu svojih bratstva, poslije njih su i članovi područnog vijeća iznijeli svoja trogodišnja izvješća te je uslijedila rasprava o izvješćima. Poslijepodne je Područno vijeće predalo svoje službe te su ujedno i upoznali sudionike kapitula o obvezama koje ima pojedina služba u vijeću. Ankica je zahvalila svim članovim vijeća za suradnju i odgovorno vršenje povjerenih im službi, te im udjelila prigodne poklone. U ime cijelog područnoga bratstva OFS-a Hercegovine, sestra Josipa se zahvalila ministri Ankici na svemu što je činila za bratstvo kroz ove tri godine i udjelila joj prigodni poklon. Kako bi se što bolje pripremili za izborni dio kapitula, područni duhovni asistent fra Antonio Šakota je pročitao govor generalnog minisra Tibora Kausera u Samoboru 8. listopada 2016., na temu Vođenje i animiranje u OFS-u, te iznio svoje promišljanje na tu temu. Nakon slavljenja svete mise u crkvi sv. Jakova i večere, usljedili su izbori. Izbornim dijelom kapitula predsjedala je sestra Ivana Vidović, član Nacionalnog vijeća. Ivana je na početku pozdravila sve prisutne te objasnila tijek izbora. Nakon uvodnih molitvi predviđenih Obrednikom OFS-a i navještaja Evanđelja, pristupilo se izborima. Izabrano je sljedeće područno vijeće: Ministra: Mirela Barbarić (OFS Široki Brijeg) Doministra: Marijana Barbarić (OFS Čerin) Tajnica: Josipa Vukoja (OFS Kočerin) Učiteljica formacije: Ruža Vidić (OFS Čitluk) Rizničar: Jure Čilić (OFS Međugorje) Povjerenik za Framu: Nikola Vidić (OFS Čitluk) Posebnost ovoga vijeća je to što su u vijeće izabrani majka i sin, Ruža i Nikola Vidić. U nedjelju jutro, pod predsjedanjem nove područne ministre, donesene su smjernice za rad novom vijeću, te su izabrani delegati za Nacionalni izborni kapitul OFS-a. Kapitul je završen slavljem svete mise u kojoj su novi vijećnici uvedeni u službu.