Dnevnik jedne framašice, 13. prosinca 2016.
Utorak, 13. prosinca 2016. | Broj čitanja: 1201
 
 

Jedan od najgorih osjećaja je onaj da ćete zakasniti na vlak, bio to onaj koji će vas vratiti kući ili onaj koji će vas odvesti u nepoznato. Taj snažan osjećaj nervoze prati i mene ovih dana. Božić samo što nije pokucao na vrata, a ja sam totalno nespremna za njegov dolazak.


Čini mi se da je ono što iščekujem s vremenom postalo tako neodređeno poput putovanja vlakom za koje ne znamo kako će završiti. Staza, koja bi mi već trebala biti dobro poznata, obavijena je maglom i sve se više osjećam kao da sam zaboravila što sam zapravo krenula tražiti, kao da sam izgubila cilj iz vidika. Jedino što zapravo ovih dana iščekujem je kada ću više zatvoriti knjigu, kada će se prestati nizati testovi i školske obaveze.


Ne bi me začudilo kada bi jednoga dana došašće izgubilo svoje prvotno značenje za mene i postalo sinonim za razdoblje panike, intenzivnog rada, konstantnog stresa i umora. Nerijetko me pomisao na sve ono što još moram obaviti kako bih uspješno završila prvo polugodište čini mrzovoljnom. U tom razdoblju, u kojem se ljudi popravljaju, nastoje biti ljubazniji, požrtvovniji, ja samo dublje propadam.
Kada se sjetim još i božićnog čišćenja, nervoze oko iščekivanja gostiju poželim na trenutak postati Grinch, pogasiti sve božićne lampice, zaključati vrata nekoliko puta i poput medvjeda prespavati cijelo to vrijeme. U meni se javi sićušna želja da se Božić može jednostavno pomaknuti nekad ranije.


Bilo bi super kada bi Božić jednostavno bio u devetom mjesecu, kada smo svi još uvijek poprilično odmorni i raspoloženi. Tada se ne mogu oduprijeti bolnoj spoznaji da je Božić za mene postao samo jedna u nizu obaveza koje bismo htjeli pomjeriti kada nam to bolje odgovara, koje kao da nam smetaju u našem istinskom naumu. Zgrožena nad vlastitom čangrizavošću opustim se u potragu za krivcem za moje loše raspoloženje i nespremnost.


Sve bih rado svalila na profesore što u zadnjim tjednima nastave, kada smo svi umorni, stavljaju testove kao da do tada nismo ništa radili. Na listi stvari, koje me udaljavaju od pronalaska pravoga smisla Božića, školske obaveze uvijek su pri vrhu. Prva pomisao mi je da su profesori pravi Grinchevi u ovome scenariju. Organizirala bih prosvjede i proglasila ih nepravednima. Zamišljam se na čelu kakve revolucije i baš kada dođe do onog dijela gdje bih trebala kao prava revolucionarka iznijeti ono što bi se trebalo promijeniti, neke bolje prijedloge i rješenja, fantazija se prekida. Istina je, da me netko pita ne bih znala bolje organizirati nastavu. Svoje školske obaveze ne mogu zanemariti i odgoditi bez obzira koliko se silno želim odmoriti i u miru pripremiti za veliki nadolazeći blagdan. Ipak, još ne odustajem od traženja krivca.


Za svu paniku i nervozu oko Božića mogao bi se okriviti taj naš hercegovački mentalitet kojeg usvajamo od naših roditelja, baka, djedova. Možda osjećamo potrebu od svega napraviti „male svatove“ pa za velike blagdane pozivamo prevelik broj ljudi što od nas naravno zahtjeva da priredimo i više nego bogat stol. Uzrujava nas svako zrnce prašine, kolači, zbog kojih ćemo po cijele dane provoditi u kuhinji i kojih će na kraju uvijek ostati viška. Voljela bih kada bismo i mi mogli dočekivati goste kao u filmovima: veseli, sređeni, bez trunke stresa. Možda bismo jednostavno trebali malo prilagoditi te naše običaje. Poput kakvog slikara zastanem na trenutak prije nego što ću posljednjim potezom kista dodati završni detalj slici. Samo je jedan trenutak dovoljan da shvatim da Božić ne bi bio Božić bez gomilu živahnih, malih rođaka, koji od Božića uvijek uspiju stvoriti napeti triler:“ Hoće li to srušiti?“ ili pak „ Tko to opet plače?“


Jednako tako Božić ne bi bio Božić bez starijih članova obitelji koji svake godine za stolom pričaju istu smiješnu anegdotu iz svoje mladosti koja nas svaki put uspije nasmijati kao da je prvi put slušamo. Toliko je osoba, u čijem se društvu ugodno osjećam, koje su za mene poput velikog sunca koje svuda širi neku nevjerojatnu toplinu. Kada bolje razmislim nema boljeg osjećaja nego onog da im se barem djelomično za to možemo odužiti i omogućiti im da se oni i u našem domu osjećaju ugodno bez obzira koliko ćemo se za to pomučiti.


Na kraju opet ostajem bez opravdanja. Očiti krivac zašto Božić gubi svoj smisao samo sam ja. Upropaštavam sama sebi Božić uzrujavajući se previše oko školskih i kućnih obaveza. U svemu tome zaboravim ono što je uistinu bitno. No, nadam se da još uvijek mogu stići na vlak i otputovati u vlastitu božićnu bajku.
 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!