Dnevnik jedne framašice, 28. studenog 2016.
Ponedjeljak, 28. studenog 2016. | Broj čitanja: 1103
 
 

Hladno je. Uvjeravam samu sebe da mi zato klecaju koljena. Prolazim odavno poznatim ulicama, no svaki se put osjećam nekako drugačije, gotovo kao da ih ne poznajem. Znam da je pogrešno osjećati se kao da te ulice ne pripadaju meni, kao da ja ne pripadam njima. Pokušavam utišati vlastite osjećaje, ne bi li ostavila više prostora razumu da popuni rupe u sjećanju. Toliko je teško da moram zatvoriti oči.

 

Govorim samoj sebi dok prolazim: “Ovo je park u kojem si se prvi put spustila niz tobogan, ovo je rijeka na čijim si obalama oborila rekord u bacanju kamenčića. Nekada nije postojalo niti jedno mjesto na svijetu pored ovog. Sjeti se! Maštala si kako ćeš ovim ulicama voditi svoju djecu za ručicu, kako ćeš im nositi prve školske torbe i kako ćeš im tada pričati o svojim školskim danima i svakom kamenu, koji se promijenio, s tolikom nostalgijom. Ne zaboravi da se, prolazeći ovim ulicama, još uvijek smiješ i da to možeš činiti iz srca.“ Pokušavam sačuvati tu sliku u glavi dok otvaram oči. Želim opet prepoznati tu ljepotu i sreću u izlozima trgovina, lokvama na pločniku, u ljudima, u gradu...


No, samo jedan zvuk, samo jedna slika ponovo me vrati nazad. Ne mogu se oduprijeti istini da moja sjećanja ne završavaju u najranijem djetinjstvu, da nisu jedine rane bile poderana koljena ili loša ocjena. Pred mojim očima ocrta se tada jedna druga stvarnost. U mjestu mojih prvih koraka i prvih snova prepoznam izvor svojih noćnih mora.

 

Teško mi je razumjeti kako sam u mjestu, kojemu jedino uistinu mogu pripadati, koje mi je obećavalo sigurnost, osjetila najveći strah. Vrijeme bi trebalo liječiti sve rane. Ipak, nerijetko mi se čini da duboko razočarenje i osjećaj odbačenosti nikada neće nestati, jer netko mi je oduzeo uporište sigurnosti, netko mi je oduzeo samopouzdanje, netko mi je oduzeo vjeru, dio života koji se ne može nadoknaditi. To je dopušteno, pozdravljeno šutnjom onih koji su me trebali zaštititi.

 

Sve više mi se čini da je ta šutnja ono što me je najviše razorilo, jer je i danas čujem kao jecaje u dubini svoje duše. Nekada sam mislila da su ružne riječi bile ono što najviše boli. U školi smo pisali sastave o tome kako one mogu povrijediti jače nego oštrica mača. Tako sam istinski vjerovala da će jednom kada prestanu pogrdni nazivi, prestati i bol. No, ona je nastavila postojati i dugo nakon što sam zaboravila sve ružne riječi koje su mi bile upućene, kada sam postala druga osoba; nasmijanija, druželjubivija.

 

Danas shvaćam da je najveće poniženje bilo to što se šutjelo, što sam bila ostavljena. Nerijetko nisam sigurna mogu li uza ta sjećanja ovo mjesto promatrati kao svoj dom, a kažu da je samo jedan zavičaj i da samo on može pružiti osjećaj pripadnosti i topline. Molim se, u noći, dok prolazim ulicama, da ne ostanem u njima zauvijek izgubljena, da jednom prođe hladnoća pred kojom klecaju moja koljena, da jednom šutnja prestane boljeti.
 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!