Dnevnik jedne framašice, 13. studenog 2016.
Nedjelja, 13. studenog 2016. | Broj čitanja: 995
 
 

Uvijek ću se sjećati tog čarobnog vikenda.


Baš kao tada mogu čuti glasne kaplje kiše i lupanje vlastitog srca. Stojim neodlučna pred velikim vratima. Možda je taj moj neobični strah bio pomiješan s iznenađenjem što u džepu, u kojem su inače samo papirići od bombona, imam kartu neizmjerne vrijednosti. Ja nisam baš bila osoba kod koje su se poklapale sretne okolnosti. Nerijetko bih nailazila na zatvorena vrata muzeja, koncertnih dvorana, kazališta...


To su postale moje glavne asocijacije za bogatstvo i moram priznati da sam mrzila što ga nemam. Toliko da se u meni javilo zaziranje od elite i svega onoga što uz nju povezujemo. Nastojala sam povući što oštriju granicu između sebe i pripadnika više klase. Kada bih vidjela na televiziji snimku nekog velikog koncerta klasične glazbe na koji nisam mogla ići ili reportažu o nekoj umjetničkoj izložbi došlo bi mi da činim sve kontra i najradije bih se bila uvaljala u blato. Tako sam se, ispred vrata velikog muzeja, osjećala kao da odlazim tamo gdje ne mogu pripadati. Taj mi je luksuz bio zabranjen, jer bih rijetko imala dovoljno novaca za kartu. Činilo mi se da zaboravljam tko sam, gdje mi je mjesto i da odlučnim korakom kroz ta vrata poričem samu sebe.


Možda je to bilo ono što me činilo toliko neodlučnom, a možda čisto svijest da unutar toliko prostorija ipak neću moći naći ni jednog svoga vršnjaka ili vršnjakinju. Uistinu je neugodan taj osjećaj kada shvatite da ste sami. U tom trenutku više nisam mogla potiskivati ono što je oduvijek bilo poprilično očito: da imam tako različit pogled na svijet od većine mojih vršnjaka i da imam neke sasvim druge težnje koje, čini mi se, nitko ne može razumjeti. Preda mnom se javi pretežak izbor između vlastite ljubavi i interesa i pripadanja. Tada počinjem osjećati da je strašno pogrešno voljeti ono što ja volim pa tako i zakoraknuti u muzej, simbol te ljubavi i udaljenosti od drugih.


Ipak sam ušla. Predugo sam stajala za pultom na ulazu i gledala u prodavača karata da bih se samo tako odjednom okrenula i otišla. No, taj neobičan osjećaj neugode još je nakratko ostao u meni. Žalila sam što nisam sa sobom ponijela neku knjigu o muzeju tako da imam nešto stručniji izraz lica dok promatram ta meni, ionako fascinantna, umjetnička djela. Činilo mi se da svatko može primijetiti da nisam baš poznavateljica likovne umjetnosti.

 

Pitala sam se mogu li drugi posjetitelji muzeja čuti šuštanje papirića od bombona u mojim džepovima, uviđaju li moje neznanje i nezrelost. Tako sam samo čekala kada će me netko pristojno s prikrivenim prijezirom potapšati po ramenu i tražiti da me isprati van, jer mi tu nije mjesto. No, kako sam išla dalje, koraci drugih posjetitelja muzeja postupno su se utišavali. Strah da će me netko čudno pogledati i izbaciti van je zamirao, drugi posjetitelji ubrzo su postali samo strašno brze sjene.

 

Nisam ih više primjećivala, jer me ono što je bilo pred mojim očima očaravalo. Još uvijek sam bila svjesna svoga neznanja, no nisam zbog toga toliko žalila. Štoviše bila sam radosna što će u vezi svih tih umjetnina ostati toliko misterija da ću moći uvijek iznova otkrivati tu nevjerojatnu ljepotu svijeta. Jedva sam se suzdržala da ne počnem plesati i smijati se na sav glas u muzeju, jer mi se u tom trenutku svijet učinio tako velik i ja sam dobila toliku snagu i strast da ga cijelog ispreturam i upijem sve njegove tajne. Nisam mogla govoriti ništa o nanosima boja, tehnikama ili oštrim potezima kista. Čak mi ni godine navedene ispod slika nisu mnogo kazivale. No, gledajući te slike osjećala sam toliko mnogo. Ono što mi se najviše sviđa u umjetnosti je da ono što je osobno postaje važno. Volim uviđati kako su ti umjetnici promatrali ulice, kišu, djevojke, rijeke, maglu...


Tada zamišljam da mogu prodrijeti u njihove misli i razumjeti tajni jezik kojim i nakon svoje smrti govore. Osjećam se zbog toga tako prekrasno. Pomislim da će slično tako nekome jednoga dana biti važno ono što ja osjećam i kako vidim svijet oko sebe. Čini mi se kao da sam ulaskom u te prostorije prešla u neki novi svijet ostavljajući iza sebe sve sumnje i boli svakodnevnice. Uranjajući u svijet umjetnosti uspjela sam ostaviti sve svoje predrasude. Sjaj te ljepote zaslijepio me je pred osobnim nedostatcima, u njoj sam našla najveću utjehu. Nikad se nigdje nisam osjećala toliko živom.

 

U tome muzeju pronašla sam ponovo vlastitu čovječnost i uvijek ću mu se u snovima vraćati.
 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!