Dnevnik jedne framašice, 2. listopada 2016.
Nedjelja, 02. listopada 2016. | Broj čitanja: 1029
 
 

Moram se ponovo prisjetiti jedne igre. Često smo se njome zabavljali kao djeca. Isprepleli bismo ruke s osobom koju volimo tako da one zajedno tvore slovo „x“ ili nešto još kompliciranije. Uvijek bismo to radili u nemogućim situacijama, na primjer dok bismo se ljuljali jedni nasuprot drugima. Ako bismo uspjeli dugo izdržati tako spojenih ruku, to je značilo da ćemo zauvijek ostati snažno povezani.

 

Nisam sigurna jesmo li tu igru sami izmislili. Nas četvero: moja sestra, ja i njih dvoje, koje s pravom nazivam drugim bratom i sestrom, bili smo najluckastija škvadra. Odmah biste na prvi pogled mogli zaključiti da smo iste krvi, a na drugi biste već otkrili toliko razlika među nama. Čudesan je taj način na koji nas Bog povezuje s osobama koje sami nikada ne bismo pronašli. Nije prošao niti jedan naš sastanak da netko nije pustio suzu. Tako mi lako osmijeh na lice izmami sjećanje na naše beskonačno duge rasprave. Već tada smo imali posve različite stavove o gotovo svemu. Ipak, to nas nije sprječavalo da budemo zajedno. Bili su, doduše, stariji ti koji su nas uvijek iznova pomirivali i poticali ljubav među nama. Ta me je ljubav i izgradila.

 


Smiješno je to kako vam neke osobe mogu nedostajati, iako su vam zapravo blizu. Već se duže vrijeme osjećam tako. Sjećanje na naše zgode u djetinjstvu sa sobom uvijek donese val radosti, no skora oseka ostavi za sobom tugu, kao da je to prošlost koju ne mogu vratiti. Kada smo zajedno, opet se osjećam kao da smo kilometrima udaljeni. Čini mi se da smo odlutali jedni od drugih, svatko u vlastitim brigama i snovima.

 

Osamostaljujem se i ne prođe niti jedan dan da ne razmišljam o svojoj budućnosti i kako mogu dosegnuti svoje ciljeve. Napokon imam moć promijeniti svoj život. Želim ga iznova započeti u nekom velikom gradu i to je samo jedan od niza mojih različitih planova. Ponekad mi se čini da smo se svi već u glavi odselili. Škvadra se razdvaja i prije nego što smo spakirali svoje torbe i izrekli pozdrave.

 

Naše se vizije života razlikuju i toliko je teško postalo ostati zajedno sada kada svatko kreće svojim životnim putem. Lako mi je bilo zaboraviti vrijednost onoga što smo imali. Veze unutar obitelji drugačije su od svih drugih. Smatrala sam da se veća povezanost osjeća s osobama s kojima dijelimo interese ili koje prolaze kroz isto što i mi.

 

U obitelji to nije tako. Imamo toliko različite ukuse i nerijetko se pitam kako sam baš s tim osobama u rodu. Tako me često znaju naživcirati i postoji toliko stvari koje bih htjela promijeniti. Htjela bih vjerovati da postoji neka nevidljiva nit koja nas može održati na okupu. Kako možemo zajedno kročiti kroz život, iako prolazimo kroz različite stvari?

 

Premda se rastajemo na raskrižjima, birajući različite životne putove, ne želim izgubiti svoje korijene. Ne mislim da ću, unatoč svim predivnim stvarima koje ću još u životu otkriti, ikada pronaći oslonac poput onog kojeg nastojim sačuvati u članovima moje obitelji, u kolijevci ljubavi.

 

Stoga moram ponovo naučiti kako igrati tu igru. Voljela bih kada bi mogli, baš kao nekada, ostati zajedno bez obzira na sve. Želim da se nastavimo čvrsto držati, iako smo na različitim ljuljačkama i spremamo se poletjeti u različite živote.
 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 61 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!