Dnevnik jedne framašice, 18. rujna 2016.
Nedjelja, 18. rujna 2016. | Broj čitanja: 1063
 
 

Jedna me stvar uporno proganja. Riječ je o slici pored koje svi mi toliko puta prolazimo: slici pobijenih fratara. Postoje na toj tužnoj slici nekoliko lica kojima se uvijek vraćam, koja su mlada poput moga.

 

Kada prolazim pored te slike ona kao da nekako zabliješte i ne mogu ne zadržati barem na kratko pogled na njima. Dugo nakon što se udaljim osjećam njihov pogled kao da je u njemu pitanje. Uvijek me nagnaju da razmišljam o životu. Čini mi se da je ovaj moj kratak boravak na Zemlji bio neprestana borba da svaki trenutak učinim vrijednim sjećanja. Želim da, ako jednoga dana svoj život budem promatrala s oblaka, budem mogla reći da je bio uistinu izuzetan.
 

Vjerujem da svatko od nas traži život na vlastiti način, iako smo već tu; dišemo, naše srce kuca... Ulažemo ogromne napore kako bismo naše vrijeme na Zemlji učinili znamenitim, jer možda tada, unatoč svim otporima zdravog razuma, na neki način doživimo vječnost. Kada gledam u sićušne portrete svećenika koji su nas nesretno prerano napustili, pitam se jesu li željeli isto što i ja? Jesu li željeli otkriti svijet, biti voljeni, važni u društvu?


Smatram da postoji više vrsta luksuza. Nerijetko mi se čini da upravo on može učiniti moj život izvanrednim. Opažam taj luksuz u životima mojih bližnjih, tražim ga i u vlastitom. To postaje moj smisao. Kada razmišljam o svojim uzorima nemoguće mi je ne pomisliti na one koji su po procjenama današnjeg društva bogati. Bilo da je riječ o bogatstvu koje je opipljivo kao što je novac, predivna kuća ili bogatstvu koje predstavlja uspjeh, ugled, obožavanje. Divim se onima koji mogu sebi priuštiti velika putovanja, koji ne štede na odmoru, kojih ne grize savjest kada kupe ponekad skupu, bespotrebnu odjeću. Potajno priželjkujem da su moji roditelji bili jedni od onih „snalažljivih“ koji su „namlatili velike pare“ zahvaljujući kojima bi moj život bio zabavniji .Ponekad me te želje usmjeravaju u životu.


Ipak, kada gledam u te portrete vidim sasvim drugu percepciju života. Možda su me zato njihova mlada lica toliko proganjala. Predstavljaju čvrst stup kontradiktornosti vrijednostima društva kojem pripadam. Prozvani su herojima, uzorima. Ipak, čini mi se da ih malo odabire njihov put. Nekako se ne uklapaju u životne ciljeve koje danas postavljamo pred sebe. Ponekad mi se čini da su u očima drugih predmet sažaljenja.


Teško mi je donijeti zaključak o njima. Za mene zrače ponosom. Ne mogu ga objasniti. Nisu ostvarili ništa od onoga o čemu mlada osoba najčešće sanja. Odrekli su se bogatstva, ljubavi žene, zabave, bezbrižnog života. Nevine su ih ubili, bacili u jamu želeći ih time lišiti svakog dostojanstva. Neki od njih su sve svoje nade, ambicije, želje ostavili prije tridesete godine. Ono što danas znamo o njima tako je malo.
 

Pitam se što je to u njima, zbog čega zaboravim sve te poražavajuće činjenice, kad ih pogledam? Učini mi se da mogu ostaviti sa strane sva svjetovna vjerovanja, vizije o savršenom životu, na kraju krajeva i ono što je logično. U jednom beskrajnom trenutku prožme me nekakav nevjerojatan osjećaj da život postane značajan tek onda kada ga izgubimo zbog nečega u što čvrsto vjerujemo. Postoji u tome nešto prekrasno, tragično, uzvišeno, ponizno...


Baš tako, totalno neočekivano, nesavršen život postane onaj izvanredni.
 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!