Dnevnik jedne framašice, 7. kolovoza 2016.
Nedjelja, 07. kolovoza 2016. | Broj čitanja: 1066
 
 

 Gdje se to događa?

 

To zlostavljanje među djecom i mladeži, sve ono o čemu govore letci koji se dijele u školama i nagrađivani dokumentarci. Slušamo sve te tužne priče iz škola u Americi, Rusiji, Indiji. Možda se sve to događa u našoj ulici. Zapitamo li se ikad kako to da dosad nismo uspjeli primijetiti koje su boje oči našeg susjeda, jer mu je pogled stalno uprt u pod?

 

Često ga susrećeš u školskom hodniku. On je onaj povučeni s čudnom frizurom, sam u svome svijetu. Rijetko razmišljaš o njemu, a onda kada ga zapravo primijetiš podsjeti te na one razgovore starijih ukućana. Kritizirali bi ponekad te povučene, asocijalne „tipove“ i uvijek govorili da je sve to zbog računala i zbog facebooka, da ti nikad ne smiješ postati takav, da je za sve mobitel kriv što mladi tako ne žive pravi život. Pitali bi se što rade roditelji tog dječaka. Govorio bi im da ti uopće nisi poput njega, da se puno družiš s ljudima i da nikad nećeš postati takav da bi ih umirio i odagnao i najmanji tračak sumnje u njima.

 

Čuo bi često kako se većina u školi nekako glupavo hihoće kada on prolazi ili mu lagano okreću leđa što iz gađenja, što iz sažaljenja. Ponekad bi ti čak taj dečko malo dignuo samopouzdanje. Ti sa svojom grupom prijatelja i dobrom odjećom svakako u usporedbi s njim izgledaš kao frajer. Samo ti tako dečko iz tvoje ulice postane dalek. Ne bi ga se sjetio kada bi na vijestima vidio neku strašnu reportažu o tome kako su nekoga klinca doveli do tolikog očaja da je poželio sam sebi oduzeti život. Užasnuo bi se kakve se strašne stvari događaju u svijetu i bilo bi ti drago da takve stvari ipak još nisu u nas došle.

 


Gdje se to događa?

 


Strašno je to siromaštvo i poniženje koje neki moraju trpjeti zbog svog socijalnog statusa. Ne bi zbog toga nikad putovao u Afriku niti u bilo koju zemlju u kojoj je toliko siromašnih. Gade ti se ljudi koji su toliko slijepi da pored svega toga tako ravnodušno prolaze razmišljajući samo o turističkim atrakcijama ili oni što ne bi nazvali broj ispisan na ekranu tijekom onih velikih humanitarnih koncerata. Vi u kući uvijek nazovete ako možete, a ako i ne možete ipak odgledate koncert iz solidarnosti, zbog čega vjeruješ da bi uvijek pomogao kada bi se našao u prilici i pokušao promijeniti stvari. Možda će se to jednoga dana i dogoditi, misliš, kada odrasteš i otputuješ, jer ipak u nas još nema takvih problema.

 

Sve je to negdje daleko. Daleko je i ona žena koja kao čistačica radi u tvojoj školi. Ona je bila živi primjer zašto bi trebao učiti. Uvijek su ti roditelji prijetili da ćeš, ako se ne potrudiš oko ocjena, završiti poput nje. Takve bi osobe svakoga nagnale da zagrije stolicu. Uistinu je izgledala strašno s onim svojim požutjelim suhim licem i pogrbljenim leđima zbog kojih je izgledala kao zvonar crkve Notre- Dame. Ipak, izgledala je drugačije nego oni jadnici iz dokumentarca o Africi ili Indiji koje si gledao s roditeljima. Nikad ne bi pomislio da možda ima gladno dijete i da možda nije kriva što je čistačica.

 

Ne smatraš da je ponižavaš kada prožvakanu žvaku bez papirića baciš negdje u učionici tjerajući nju da čisti tvoju pljuvačku. To je njezin posao. Misliš kako ne bi morala, da je učila, čistiti tvoje smeće ispod klupe i druge svinjarije koje radite u učionici. Da je bila marljivija sada ne bi morala raditi taj posao i možda bi bila bogata. Ovako joj je to kazna.

 

To je čučalo u tvojoj podsvijesti još otkako si bio dječak, jer su ljudi imali drugačije sažaljenje prema njoj nego prema djeci iz Afrike. Više su se odnosili prema njoj s gađenjem i vjerovao bi da je to sasvim normalno. Jednako tako bi nastavio vjerovati da bi jednoga dana kada budeš imao svoje novce i budeš dovoljno sposoban pomogao promijeniti svijet da nitko više ne bi morao biti ponižavan zbog svog siromaštva. Ta čistačica pratila bi te na tvom putu stjecanja obrazovanja koje bi ti pomoglo da ostvariš svoje ambicije čisteći tvoje pljunute žvake. Ti nikada ne bi pomislio da si mogao nešto promijeniti da ih nisi tako bacao. Nikada se ne bi sažalio nad njezinim siromaštvom i poniženjem, jer o njoj nisu napravili tužni dokumentarac.

 


Gdje se to događa?

 


Strašno je to što se dogodilo nekim djevojkama u Kölnu za Novu godinu.
U nekim zemljama gdje ima puno izbjeglica žene svaki dan strahuju. Ogorčava te takvo omalovažavanje. Izbjeglice koje se ponašaju tako trebalo bi odmah poslati natrag da se nauče pameti. Neki od njih se stvarno ponašaju kao žešći divljaci. Maštaš da si bio tamo i spasio neku prekrasnu curu kada su je napali. Šteta što to nije bila stvarnost, jer bi ispao tada takav „baja“.

 

U stvarnosti je to jako teško. Sve one lijepe cure iz tvoje škole već imaju dečke i tebe uopće ne primjećuju. Nadao si se da će tvoja simpatija biti s tobom u razredu, jer bi tada imao više prilika da se iskažeš. No, u tvom razredu su cure totalno bezvezne. Neke imaju previše prišteva, nekima je kosa stalno masna, neke su ravne kao daska, neke su predebele. Stvarno ti nije jasno što se one više ne potrude. Tko bi ih takve volio? Jedino je zabavno s njima kada možeš zbijati šale na njihov račun. Znaš da je to pomalo zločesto, ali ipak to nije ništa više nego zabava.

 

Ipak, nisi kao neki divljak poput onih izbjeglica u Kölnu koji su se tako odvratno ponijeli prema djevojkama za Novu godinu. Ne bi nikad pomislio da omalovažavaš djevojke, iako ne misliš da su vrijedne tvoga poštovanja zato što nisu lijepe. Kada pričaš nekome o mjestu o kojem živiš i ljudima rekao bi da ste svi cool i da u nas nema takvih stvari kao što su neravnopravnost, omalovažavanje. Rekao bi i možda kako te užasnulo to što se dogodilo u Kölnu i kako se ovdje nitko ne bi tako ružno ponio prema djevojkama.

 


O koliko smo još stvari pomislili tako? Koliko smo puta bili okrutni čisto zato što nikada nismo otvorili oči i dopuštali da se sve te grozne stvari događaju oko nas dok smo maštali kolika ćemo divna djela milosrđa učiniti nekome u Africi?

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 61 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!