Dnevnik jedne framašice, 24. srpnja 2016.
Nedjelja, 24. srpnja 2016. | Broj čitanja: 1135
 
 

Nekada nisam voljela tišinu. Kažu da je sablasna. Uistinu je nekada bilo tako, dok nisam shvatila da u njoj mogu doći k Tebi. Tada je tišina postala poput naručja. Bila je rame za plakanje i oslonac. Zato što moja usta nisu ništa zborila, moje srce je moglo govoriti.

 

U jednom trenutku je plakalo u drugom se smijalo. Bilo je pomalo bedasto, ali bilo je živo. Te noći je reklo da želi biti s Tobom. To me je pomalo prepalo, jer se ipak tako rijetko s Tobom srećem. Htjela sam ga ušutkati, jer bi moglo reći nešto što se poslije više neće moći vratiti. Mislila sam da će molitva biti samo način da se smirim, nešto što će me uljuljati u san. Nisam bila spremna na velike korake.

 

No, srce je te večeri bilo tvrdoglavo i nije prestalo. Reklo je da je tako sretno s Tobom. Pomislila sam da je to tako licemjerno od njega, jer je ono mlado i nije spremno na žrtvu koju takva sreća traži. Kada krene po zlu ono će se uspaničiti i požaliti sve što je do tada reklo, jer niti jedno srce ne želi biti ranjeno. Pokušavala sam ga upozoriti, no ono me opet nije poslušalo. Osokolilo se i reklo mi da ga nikada stvarno ne slušam. Dovelo me do ruba živaca. Moje bi srce najbolje trebalo znati što se dogodi kada se nekome predaš. Ili će netko tebe iznevjeriti ili ćeš ti iznevjeriti nekoga. Razočarenje je neizbježno i bol se neće moći sakriti. Prolazili smo takve razgovore već mnogo puta. Samo mi je govorilo o svojim ožiljcima.

 

Neke stvari je moje srce već iskusilo i zbog toga sam ga htjela očuvati. Odlučila sam da zbog njega neću poduzimati nikakve rizike. Pomirila sam se s kratkotrajnim zadovoljstvima koja neće nikome nauditi. Svaki dan bih tražila novu sreću, ne ostavljajući za sobom nikakve repove. Zabavljala sam se maštajući o koncertima na koje bih mogla otići, haljinama koje bih mogla kupiti. Trudila sam se stalno biti u pokretu, kako se moje srce nikada ne bi osjetilo osamljenim u ispraznosti. Nekada smo imali boljih dana, nekada lošijih.

 

Onda je moje srce sve uprskalo. Čak mi se usudilo reći da uzalud trošim vrijeme, da ništa nikad zapravo nisam radila za njega, da je to samo moj izgovor. Govorilo je da radim ono što svi drugi rade: samo tražim kratkotrajne užitke, zaokupljam se materijalnim i sve to zato što se bojim života. Nemam hrabrosti pronaći vlastiti put, pa slijedim tuđe, vjerujem svakojakim reklamama i puštam da drugi određuju moje snove.

 

Zaderalo se na mene da me varaju kada kažu da je sreća u luksuznom životu i da se velike stvari događaju jedino kada puno putuješ, zarađuješ i kupuješ. Reklo je da se ponašam toliko kontradiktorno njemu . Ono što je meni puno njemu je malo, ono što je njemu puno meni je malo. Srce je reklo da ono najviše voli ovu tišinu. Učinilo mi se da to nije posve uputilo meni. Htjela sam mu reći da moj glas ne može samo tako ignorirati, no bilo je kasno.

 

Srce je napokon uhvatilo svoj trenutak i učinilo mi se da je ono što je reklo čekalo cijeli život kada će izgovoriti. Reklo je, u molitvi, da želi imati dar da može ostaviti sve. Nije htjelo više slušati glas razuma i biti oprezno. Reklo je da ne želi više kratkotrajne užitke. Priznalo je stidljivo da se i ono jedno vrijeme mislilo da će tako biti sretno i da se varalo.

 

Sreću je jedino uistinu osjetilo kada je počelo dolaziti k Tebi. Bilo je jako nježno kada je reklo da bi to htjelo češće činiti, ali da zna da zato mora ostaviti sve drugo. Nije se stidjelo priznati da je taj dar od Boga koji želi poniznost. Kada je prvi put pričalo razumu o tome ono se nasmijalo i reklo da je to u isto vrijeme požrtvovno i luđački. No, srcu te večeri to nije bilo važno, jer je znalo da samo kao ponizno može biti s Tobom. Iskreno s Tobom može biti jedino kada zna da je sve drugo spremno odbaciti za Tvoju blizinu.

 

Voljela bih kada bi ta večer mogla trajati vječno.
 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 46 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!