Dnevnik jedne framašice, 12. lipnja 2016.
Petak, 17. lipnja 2016. | Broj čitanja: 583
 
 

 Volim se ujutro probuditi pokraj tebe. Tako se rano iskradeš iz naše zajedničke sobe. Kada uhvatim taj rijetki trenutak uz tebe, prišuljam se do tvoga kreveta opet uzbuđena kao malo dijete što sam se ja napokon probudila prva.

 

Dok tako promatram kako ranojutarnje sjene plešu po tvome licu, čini mi se kao da je bilo nešto što sam ti sinoć zaboravila reći. Tek što se nagnem ne bi li ti to nekako u snu šapnula, vrijeme proleti pored mene poput jakog olujnog vjetra i pogledavši te ponovo shvatim da si se pred mojim očima preobrazila u odraslu ženu dok sam je ostala djevojčica. Iznenadim se, uplašim i na kraju shvatim da sam blesava.

 

Zaboravljena misao izgubi se ponovo u vrtlogu dana gdje se naši svjetovi tek ponekad dodirnu, dok kao leptire mrežom lovimo svoje snove u nimalo bajkovitom svijetu.

 

Tek uvečer, dok odlažem knjige nakon napornog dana, shvatim koliko si mi nedostajala i kako je pravo vrijeme da ti, dugo nakon što se pogase sva svjetla, istresem neke od svojih bisera mudrosti. Glumim na trenutak da sam ja u svoj svojoj zrelosti, prava osoba za savjete. No, do kada ti napokon dođeš u sobu, iscrpljena, napola zatvorenih očiju, ja sam već održala svoje velike govore i u dubokom sam snu. Toliko sam se dugo pokušavala sjetiti onoga što ti želim reći i naći pravi trenutak. Pretpostavljam da meni nije suđeno naći ga i ti znaš da ja nikad nisam znala procijeniti kada treba nešto reći. Onda ko “ šljivi“!

 

Tako sada zamišljam da stojiš pored mene cupkajući onako kako ti uvijek činiš kada si pozitivno uzbuđena i zamahujući lagano rukama kao da ćeš upravo izvesti nekakav čudan skok udalj, dok čekaš što ću reći. Molim Boga da me udari s nečim pametnim, jer ja uvijek izgledam tako djetinjasto pored tebe. Nekako se svi ti mudri govori rasprše neuhvatljivo po mojoj glavi i ostanem opet pred jednom sasvim jednostavnom porukom za tvoje nadolazeće, najveće ludilo.


„Nasmiješi se“ -  kažem.


Ne tako, kao ti tvoji voljeni ruski junaci koji s tugom u očima pokazuju blistave zube. Smij se potpuno, cijelom dušom. Nemoj mi govoriti kako eto čekaš da ti samo još nešto prođe da se opustiš. Tvoja sreća ne poznaje niti vremena, niti razloga, jer je takva ona koju ti pružaš svojim najbližima. Ona je postojana, duboko u tebi, bez obzira koji je „šiz“ tebe snašao i tako je prelijepo isijavaš kada pričaš o nečemu što voliš. Dakle nemoj se onda zauzdavati zbog neke velike dosadne zadaće koju još trebaš izvršiti. One će uvijek biti tu, možda upravo zato da ponovo zaželimo vratiti se napuštenim ljubavima. Prestani čekati u redovima da ti netko potvrdi tvoju vrijednost i strepiti pred onim što će neki samoprozvani ocjenjivački sud reći. Ničija procjena nikad nije odredila sudbinu onoga koji je imao dovoljno hrabrosti raditi ono što voli. Kažu da nisi ispunila očekivanja?

Ti se samo smiješi, jer očekivanja od osobe koja te ne poznaje nisu ništa više od nagađanja. Djeliće tvog neponovljivog karaktera mogu naći tek u najboljim djelima svjetske književnosti, osjetiti jedino u vrhunskoj glazbi. Samim time već si daleko iznad, van svih kriterija.


Nemoj se brinuti o svome izgledu i ne vraćaj se na one internetske stranice gdje ti savjetuju koja je najprikladnija odjeća za figure tijela: jabuka, kruška, pješčani sat... Sve da ti je figura ko šljiva, ti obuci ono što želiš, uspravi se kao diva i nabaci osmijeh. To je dodatak s kojim nikad nećeš pogriješiti. Tijekom tvog života mijenjat će se trendovi i očekivanja od žena, no tvoj osmijeh nikad.


Često ćeš pomisliti kako bi sve htjela učiniti iznova, drugačije. Žalit ćeš za „izgubljenim“ vremenom i priželjkivati da se možeš ponovo roditi. Pogreške će se činiti ogromnima. Odjednom ćeš uočiti toliko lakših, mogućih putova kojima iz nekog razloga nisi krenula i možda ćeš se osjećati strašno blesavom te poželjeti sebe staviti u top. Nasmij se čak i u takvim trenutcima.
Jednom kada, ako Bog da, ostarimo nećemo se sjećati svih tih mogućih varijacija na teme. Jedva ćemo pamtiti ono što se stvarno dogodilo, a kamoli ono što nije.

 

Jedno ćemo ipak, sigurna sam, uvijek nositi u srcu: trenutke kada smo bili sretni. Oni nekako čudesno čine vrijeme, za kojim inače tako panično trčimo, beskonačnim. Sve više mi se čini da je najveći uspjeh koji u ovom sumanutom svijetu možeš postići je znati se iskreno nasmijati kada na tebe život baca bombe.

 


Žao mi je što nisam izmamila više osmijeha, što si toliko puta ostala sama na ratištu života. Bila sam blesava i nezrela, još uvijek sam. Ne tražim da pamtiš sve one naše zajedničke trenutke niti da uvijek misliš na mene i sve te moje bisere „mudrosti“. No, samo nemoj zaboraviti jednu stvar. Nemoj zaboraviti nasmijati se danas, nasmijati se sutra, smijati se zauvijek...

 

Mojoj sestri i svima onima pred nekim važnim ludilom.

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 46 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!