Dnevnik jedne framašice, 30. studenog 2015.
Ponedjeljak, 30. studenog 2015. | Broj čitanja: 719
 
 

Kažu da trebamo zaželjeti želju prije nego što puhnemo svijeću. Voljela bih zaustaviti ovaj trenutak i obećati sebi da ovu nikad neću pustiti. Puno sam želja iz djetinjstva pustila, prestale su mi biti važne i zbog toga mi je neizmjerno žao. Kada odrastem želim nastaviti vjerovati. Želim vjerovati da je ljubav između muškarca i žene sveta, da ne postoji nikakav papir koji može poništiti njezin zavjet, reći joj da više nije vječna. Ne želim se probuditi jednog dana i shvatiti da je njegovo mjesto pored mene zamijenila alimentacija, jer ljubav ne bi smjela biti materijalna i prolazna.


Voljela bih vječno sanjati da u svijetu postoji pravo prijateljstvo i da nema veće ljepote nego dati svoj život za svoga prijatelja. Ljudi koji iskreno vole, ne mogu se pretvoriti u prah i nisu iz njega nastali. Samo da to ne zaboravim! Želim znati da sam ljubljena, jedinstvena i da sam došla na ovaj svijet s razlogom i onda kada mi ništa u životu ne ide. Nadam se da patnje za mene nikad neće izgubiti smisao i da će za mene uvijek ostati dragocjene, iako će mi život sigurno donijeti puno onih čiji će me ožiljci zauvijek boljeti. Mnogi će mi reći da sam dijete i da sam naivna jer ljudi ostavljaju ljude, jer su u današnjem svijetu vrijedni samo novac i njegovi robovi. Nietzsche je izjavio: “Vjerovati znači ne željeti znati istinu. “Ne znam zašto je to rekao.


Mnogi ljudi se pozivaju na njegove riječi zato što je svijet postao zao i okrutan. Prema tome je moja vjera priča za mališane, vrsta antidepresiva za ljude koje život ne mazi. No, prestaje li ljubav, onda kada prestaje biti uzvraćena? Dugo sam se to pitala. U mome srcu već dugo postoji jedan ožiljak. Nastao je zbog jedne prijateljice, djevojke koju sam zvala svojom BFF i za koju sam bila spremna učiniti sve. Ta me prijateljica prva ostavila kada sam ušla u najmračnije razdoblje svog života. Bilo joj je žao te smo se zbog toga održale još nekoliko godina. Prestala me cijeniti. Vjerojatno zato što ja nikada nisam postavljala uvjete i što sam je nakon tog događaja nastavila voljeti upravo kao da se ništa nije ni dogodilo. Sramila sam se zbog toga. Ljudi bi mi sigurno rekli da sam besmislena. Vidim njezino lice u svim onim zamršenim pitanjima koji ljudi postavljaju kršćanima poput onih: “Kako to da Bog postoji, ako se loše stvari nastavljaju događati u svijetu?“ Vidim je, jer je za mene kršćanstvo ljubav. Gledam plamen svijeće i vidim u njemu Isusa kako grli križ. Njegova ljubav nije bila uzvraćena. Je li istina da Bog ne postoji ili da nije prisutan u svijetu, jer ljudi odbijaju čuti njegov glas? Pitam se je li Bog bio besmislen, je li prestao biti svemoguć kada ga je nastavio voljeti? Tako sam se ja osjećala zbog svoje prijateljice. No, tko uopće može odrediti ako su naše ljubavi besmislene, jer ljubav nije vaga: Ja tebi, ti meni. Sve više postajem svjesna toga. Shvatila sam da za mene nije postojalo ništa stvarnije nego kada sam stala kao štit svojoj prijateljici, iako ona nije bila spremna učiniti to za mene.


Tako sam se počela osjećati i o vjeri. Ljubav i Bog ne prestaju postojati ni u hladnom, materijalnom svijetu. Nadam se da ću imati dovoljno snage da je nastavim isijavati, iako je neću uvijek primiti nazad. Sada mogu pustiti play i puhnuti svijeću, prvu svijeću Došašća, svijeću nade da se nikad neću pokoriti površnosti današnjice. 

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 61 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!