Dnevnik jedne framašice, 1. studenog 2015.
Nedjelja, 01. studenog 2015. | Broj čitanja: 855
 
 

 Jedan mudar i meni posebno drag svećenik rekao mi je jednom da je Dušni dan između ostalog dan kada svoj pogled usmjeravamo prema nebu, kada se svatko od nas poput Zakeja penje na stablo da bi ugledao Isusa. Mogla bih reći da ja više puta na dan pogledam prema Njemu. Čim se podijele testovi ili se u školi počne otvarat' ja odmah bacim jedno sto očenaša. No, iako Božju pomoć tražim u svakodnevnim aktivnostima svjesna sam koliko puta propustim pogledati pravo Božje lice. Jer On nije neka vrsta Djeda Božićnjaka koji dijeli dobre ocjene kada ti pročita pismo.

 

Znam da je Bog puno više od toga, no jako mi je teško gledati Ga na takav način. Iako sam vjernica, često ne mogu zamisliti Isusa kao osobu. Stidim se svoje nezrelosti što Boga nerijetko zamišljam kao starca duge brade i kose koja se vijori na sve strane kako sijedi na ogromnom zlatnom prijestolju i upire s nebesa prstom u ljude, odlučujući čiju će molbu uslišati, a čiju neće.

 


Ti moji problemi počeli su u ranoj dobi, kako sam oduvijek s obitelji išla na Svetu misu. Tada nisam znala što je prikazanje i što ljudi klečeći mole kada se oglase zvončići. Mislila sam da tada svatko moli Boga za nešto što želi, pa sam ja molila Boga da mi podari krila. Željela sam biti brza u utrkama sa svojim rođacima, uvijek dolaziti prva te biti neuhvatljiva „ledenoj babi“ ili „anđelu s neba“. To je bila moja velika, neostvariva želja iz djetinjstva. Strašno mi je smetalo što sam ja uvijek najsporija i što to nikako ne mogu promijeniti. Moja krila nikada nisu izrasla, bez obzira na moje molitve, što je mene pomalo žalostilo, a još više zbunjivalo.

 

Govorili su mi da je Bog svemoguć i da pomaže svakome tko Ga zamoli. Naravno, ja sam tu želju s vremenom pustila, no nastavila sam na različite načine osjećati nedostatak Božje prisutnosti u svom životu. Nisam čula Njegov glas, vidjela Njegovo lice, a ponekad mi se činilo da svoje molitve govorim tek zidovima. Poštedjet ću vas detalja kako sam ponovo kroz život na određen način poželjela svoja krila i kako se ona ponovo nisu pojavljivala. S vremenom sam jednostavno zaključila da je Bog čudan, asocijalan lik i da ja nisam teolog da Ga tražim.

 

Odlučila sam da se neću zamarat, da ću ja to „laganice“ malo Njega molit da me ne grize savjest i kad mi baš nešto zagusti. Tako je Bog postao tableta za smirenje. No, nedavno sam se vratila u svoje djetinjstvo. Došla sam, kao i svake nedjelje, na misu te kleknula da se pomolim. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam se sjetila svoje molitve za krila i od srca sam se nasmijala. Tada sam ih prvi put vidjela, prekrasna i sjajna u licima moje majke, oca i sestre i shvatila sam da sam ih oduvijek imala, da me prenesu preko svake tuge i nevolje.

Spoznala sam da ću u njima uvijek moći pronaći dio tog tajanstvenog Božjeg lica, iako nisam teolog, te da će Bog biti uz mene u svim ljudima koje volim i koji moj život čine savršenim uza sve ono što u njemu ne štima...

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!