Dnevnik jedne framašice, 05. rujna 2015.
Ponedjeljak, 05. listopada 2015. | Broj čitanja: 752
 
 

 Uvijek sam mislila da svaki sastav mora u sebi sadržavati pitanje i odgovor. Kada su mi iz uredništva javili da bih ovaj sastav trebala posvetiti obećanjima i primanjima u našoj Frami prvo sam se naravno bacila na postavljanje pitanja. Bilo ih je strašno puno i bilo mi je jako teško odabrati ono koje će obilježiti ovu stranicu dnevnika. Moram priznati da me je bilo pomalo strah razmišljati o tome da se ne bih predomislila u vezi svojih obećanja. Ponekad mi se čini užasno teško biti framašica. Svaki pad se čini veći, donosi više razočarenja. Trebam se posvetiti bratstvu, dati svoja dva novčića, a ja sam tako mlada, neodlučna te imam svoje druge čežnje i snove osim onoga da slijedim sv. Franju. Svi upiru prstom u tebe i udaraju pečatom osude kada vide tvoju slabu stranu, možda i nedostojnu Franjinog križa.

 

Tako je došao i dan obećanja, a ja nisam ni riječ napisala. Stojim u redu procesije ispred crkve i razmišljam koji bih odgovor pružila na sva ta pitanja. Prvi korak s ciglom naše male crkve i ja lagano u glavi vrtim prošlost kako sam došla u Framu. Prije ispita za primljenike o svetom Franji nisam znala ništa, osim da je u jednom crtiću, kojeg sam dosta gledala kao mala, smirio vuka i da je volio životinje. Pokušavam se sjetiti zašto sam se uopće odlučila dati obećanja, osim da me ne bi puno ljudi pitalo zašto nisam među obećanicima. Odgovor: “Zašto ne?“

 

 

U trenu sam prekrižila s liste. Za ovo bi me ipak trebalo inspirirati nešto dublje. Odmah sam znala da ovaj sastav neće biti poput drugih. Na pitanja ovog ne mogu dati odgovor, barem ne onaj razuman. Postoji taj poseban osjećaj koji u meni mijenja sve. Projurio je kroz mene poput tornada kada su mi stavili novi križ svetog Franje oko vrata. Jednostavno sam zaboravila na sve, prestala sam se bojati da ću na obredu nešto zabrljati, prestala sam se bojati da će mi ova kolumna ispasti koma. Tada sam shvatila da vam ne mogu dati nikakav razuman odgovor zašto sam odlučila dati obećanja. Jedino što vam mogu pružiti su osjećaji. Osjećaji poput onog kada sam pod prstima osjetila svoj novi tau i postala svjesna značenja kamena kojeg sam stavila na crkvicu. Frama je postala moj dom. Sjetila sam se svih lijepih trenutaka i posebnih osoba koje su promijenile moj život, zbog kojih sam ostala u ovom bratstvu. Sada znam da je Frama dio mene koji ću bez obzira što mi se dogodi zauvijek nositi u svome srcu.

 

Hvala ti Bože za ova, prva obećanja mojih prijatelja i mene. Daj da mi sjećanje na njih uvijek izmami osmijeh na lice kada mi negdje daleko bude nedostajao dom, da me ohrabri kada moja vjera bude na kušnji te u trenutcima usamljenost podsjeti da ću zauvijek pripadati ovoj Frami.

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!