Dnevnik jedne framašice, 20. rujna 2015.
Nedjelja, 20. rujna 2015. | Broj čitanja: 626
 
 

Posljednja dva mjeseca ljetnog raspusta provela sam, između ostalog, čitajući Don Quijota, djelo španjolskog pisca Cervantesa. Sama činjenica da sam provela uz njega dva mjeseca dovoljno govori o mom prvom doživljaju te knjige. U najkraćim crtama: don Quijote, plemić zaluđen srednjovjekovnim, viteškim romanima odlučuje postati skitnik vitez te kreće u pustolovine sa svojim perjanikom, seljakom Sanchom Panzom. Nakon nekih stotinjak pročitanih stranica knjigu sam doživljavala kao žešću kolotečinu. Pred don Quijotovim očima krčme postaju dvorovi, vjetrenjače gorostasi, lokalne seljanke prekrasne, uzvišene dame... Sve što se događa većinom je plod vitezove mašte i stvarno sam se počela pitati što je smisao tog cijenjenog romana.

 

Ovaj tjedan, potaknuta jednom raspravom, napokon sam shvatila i zavoljela Bistrog viteza don Quijota od Manche. Kao i svakog radnog petka vratim se ja kući umorna, bacim torbu i nađem se za stolom s listom papira pred sobom. Ponovo sam se našla u ratu. U mome osnovnoškolskom društvu uvijek su postojale neprijateljske strane. Baš kada sam napokon pobjegla od svega toga s nadom u bolju budućnost dogodilo se opet u srednjoj školi. Uvijek počinje na isti način. Quot capita tot sententiae - u svakoj većoj grupi ljudi naići će te na različita mišljenja. Iz nekog meni neobjašnjivog razloga jedna strana će uvijek prijeći prag tolerancije. Tako plane iskra i s njom krene i beskonačno ogovaranje s obje strane. U jednom trenutku shvatite da je u svemu tome nestalo prave strane. Sve se na kraju svede na istu stvar. Obje grupe brišu svoju graničnu crtu. Dobrodošli u krug međusobnog podbadanja i tračanja! „Kaufland“-ova top ponuda: uđete po promotivnim cijenama i više i ne izlazite. Žalosti me što se i od mene očekuje da se ponašam u skladu s time. Ljudi su takvo ponašanje počeli smatrati normalnim. Rečeno mi je da me to ne bi trebalo razočarati, da to nije velika stvar. Takvo je naše društvo. Ne bih trebala težiti za nečim višim.

 

 

Tada sam zavoljela don Quijota. Bio je neumorni idealista. Vjerovao je u čistu, platonsku ljubav. Vjerovao je da se može boriti za pravdu, zaštiti nemoćne, u sve stvari koje je njegovo društvo smatralo neostvarivima te stoga i ludima. Vitezovi uzori u njegovo vrijeme bili su tek puka fantazija. Don Quijotove halucinacije (koje sam u početku smatrala krajnje besmislenima) metafore su za njegovu ideologiju...

 

Ja neću ulaziti u krug, iako me netolerancija grupe mojih poznanika (koja je započela sve) povrijedila, iako bi netko to možda nazvao napadom na mene i meni sličnih i očekivao od mene osvetu. Vjerujem da se mogu uzdići iznad toga. Bez obzira što je danas možda cijeli svijet u tome ja se nadam da će moje prijateljice prekinuti krug. Ne znam za vas, ali ja ostajem don Quijote, iako u svijetu više nema skitnika vitezova.

- Jedna framašica
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 81 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!