Naučiti izgubiti
Srijeda, 11. rujna 2013. | Broj čitanja: 1363
 
 

U zaplakanim očima gledao sam kako je odletio. Nisam mogao prestati gledati, svake sekunde moje je duša sve više jecala, a ruke se bile podignule prema gore. A on, on je letio sve više gore i gore, prema nebu, prema oblacima, negdje gore visoko iznad zemaljskih ptica, letio je prema zvijezdama. Bio je to kraj, nikad ga nisam više vidio.



Na taj način sam kao nepuni desetogodišnjak gledao svoj najdraži balon napunjen helijem. Iako sam ga imao samo par dana, bio sam uz njega tako navezan. Danas se uvijek nasmiješim kada vidim malu dječicu kako nagovaraju roditelje da im kupe taj balon. Ma, ima nešto djeci zanimljivo u tome, nešto što ide prema gore. Nešto što može letjeti. Znam da sam kao dječak brzo zaboravio na njega, čak sam dobio drugi balon i bilo mi je super. Pitam se kako bih danas podnio i kako odrasli ljudi općenito podnose gubitak stvari na koje su navezani? Zasigurno ne kao djeca.



Na ovu istinitu priču me podsjetio jedan franjevac. Još ovo ljeto bilo je oblačenje par naših postulanata i ništa me nije tako frapiralo kao oči ovog franjevca kojeg sam slučajno vidio sa strane. Njegove oči su bile uplakane. Pitao sam se zašto? Zašto plače dok ovi mladići oblače franjevački habit, kako su ga u trenu čudesno promijenili? Ubrzo sam u srcu dobio odgovor, ali i njegov iskren osmijeh. Oči su mu suzile od radosti, od njihove nenavezanosti. Dobio je braću koja su 'odbacila' svoju mladost, predala svoje živote i žele živjeti u kreposti, žele živjeti franjevački ideal. Ima li većeg poklona za njega?!



Kad čovjek ima zašto živjeti, onda on može podnijeti i ono 'kako'. Najgore je kada ne znamo zašto živjeti, kada nemamo ideal u životu, kada se bojimo budućnosti. Imati ideale u životu znači znati zašto živjeti, a ideali postoje za sve ljude što god oni po zanimanju bili. Što će nam ljudi koji životare, nemaju zašto živjeti, a žele dugo živjeti? Oni broje godine, a ne djela. Oni žele iskoristiti, 'proživjeti', a ne dati. U tome je velika zabluda. Živimo u svijetu, ali često ne možemo biti sol i svijetlo svijeta. Pitam se zašto!? Zašto ne mogu nikoga promijeniti pokraj sebe, zašto ne mogu svoju lošu naviku popraviti?
Svatko ima svoje iskustvo, ali moje je to da je problem u nekakvom svjetovnom zanosu - navezanosti i osrednjosti. Bog ne želi da budemo mlaki. On ne želi da Mu se djelomično predamo - da Ga izbacimo iz naše škole, učenja, fakulteta, radnog mjesta, vlastite kuće, ulice, ljubavnih veza i ljudskih odnosa te da Mu kažemo u srcu 'ma Tvoje je mjesto u crkvi'.



Malo živimo po načelu svijeta pa onda malo držimo do Božjih zapovijedi. Malo lijevo, malo desno - pa u drvo. Licemjerstvo. I tako smo razapeti i ne možemo se opustiti, nemamo snage ni drugoga privući! Na primjer, jadno je kada zauzet dečko ili cura nastoje tjelesno ili emocionalno pridobiti druge, samo zato što im srcu godi draž tuđih osjećaja ili sebičnih poriva. Takva veza ili takav brak ne može dugo opstati jer je potrebno predanje jednome koji to i te kako osjeti. Na isti način Bog traži potpuno predanje. Ne djelomično, ne sakato, ne robovanje. Nego potpuno predanje u istini, u svemu što radiš i gdje god se nalaziš, te svaki odnos s bližnjim treba predati Bogu-Istini, inače će mu uvijek neka sloboda faliti. Znam da plodovi ne mogu izostati i neprestano to sebi ponavljam koliko god nekad bio slab to činiti!



Kršćanin mora znati 'gubiti', mora znati odvezati se, odreći se kako bi sijao sjeme života. Najdraži su ljudi oni koji kao da imaju neko svjetlo u sebi, bez ikakvih poteškoća i sa smiješkom znaju reći pa ti si bolji od mene. Ti idi ispred mene. Meni je nešto drugo dano i neću tražiti tuđe. Ali ne. Danas ljudi ne znaju ni Boga moliti. Mi stalno govorimo daj, daj, daj, to, to, to! I tako iz dana u dan vežemo se i ostajemo u kaljuži naših želja (kao da stalno iskorištavamo Boga). Ovim ne želim reći da nema plemenitih želja – kojih i treba biti u molitvi, ali u svakom slučaju ima i onih sebičnih, a stvar je sasvim jednostavna. Pravi kršćanin sluša što Bog moli njega! Pa On nas je osmislio, On nas je načinio,On zna što je najbolje za nas. On ne želi našu tugu. Samo oči otvorene Duhu Svetom znaju da je to istina. Svemogući Bog ima svoju volju za nas i On moli nas. Isusova molitva je bila u tome da je čuo i podnio ono što Otac traži od njega.



Znam da je nekad naporno biti čovjek. Neprestano čeznemo i gledamo što bi trebali biti, što bi trebali uraditi i kada stignemo, uvidimo da smo došli samo do nove polazne točke, za nove stvari koje se nalaze ispred nas. Potrebno je, stoga, biti prijatelj vremena i svih dobrih čežnja naše duše. Ta duša treba kapetana - Boga i smjer kojim će ići. Možda je to rješenje za promjenu okoline oko sebe, za našu navezanost, dvoličnost , kršćansku osrednjost. Početi činiti s potpunim predanjem - Očeve riječi upute, ali prije toga čistog srca osluškivati. Početi razmišljati da možda nismo mi uvijek u pravu i da ono što držimo u ruci nije trajno naše i ničije više. Ali isto tako ne prestati zaboravljati i ne prestati zahvaljivati na poklone koje smo dobili od Oca jer zlo je ostati ravnodušan za mnogo toga. Zar nije lijepo (možda teško) kada nekoga toliko ljubiš i daš mu slobodu da bude onakav kakav je, pa ako te i vrijeđa. Ili čak ako ode od tebe (makar to bio jedan običan balon napunjen helijem :)).
Često je naše vlastito mišljenje i naša volja ono što nas uznemiruje. Želim ti sreću za otkrivanje volje Božje u tvome životu. Neka Njegov put za tebe - bude put kojim ćeš poći.
 

- Mario Tokić
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Dnevnik jedne framašice
13/08/19 | Broj čitanja: 46 | Autor:
»Arhiva Naše La Verne«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!