Izišlo glasilo Stopama pobijenih, br. 7
Srijeda, 13. srpnja 2011. | Broj čitanja: 1563
 
 

»Isus Krist je davno govorio o osloboditeljskoj ulozi istine i taj je govor mijenjao i mijenja ljudsku povijest. Sebi ne umišljamo posebne uloge i posebne dosege, ali da ćemo uvijek tražiti istinu, tražit ćemo je.« Ovim riječima vicepostulator i glavni urednik glasila »Stopama pobijenih« fra Miljenko Stojić započinje svoj Uvodnik i tako nastavlja hvalevrijedno traganje za istinom o pobijenim hercegovačkim franjevcima i o povijesnim okolnostima u kojima se to dogodilo.

 

 

U rubrici Iz ljetopisa saznajemo o događajima u posljednjih pola godine počevši od obilježavanja 66. obljetnice komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca diljem domovine pa do predstavljanja rada Vicepostulature kroz to vrijeme.

 

 

Rubrika Podsjetnik donosi »Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franj. Provincija« koje su donesene u Rimu početkom Drugog svjetskog rata. Fra Krešimir Pandžić, provincijal, upozorava braću »na mogućnost zaraznog utjecaja duha ovog svijeta posebno u opojnim danima novostečene državne nezavisnosti«, te nastavlja u svome pismu: »Poznato je, da se nijesmo ogriješili o krv ili imovinu tuđu. Strahote zabluda i orgije strasti oko nas nijesu nam pomutile čistoću vjere i spoznaje, da su pred Bogom svi ljudi, bez razlike vjere i imena, braća. Mnogi između nas, s pohvalom ističem, spasavali su živote, otirali suze, ublaživali bijedu i zalagali se za uklanjanje bezakonja. Sotonska zloba i ljudska ludost neće nas razumjeti. Dosta nam je svijest, da će nas za to Bog nagraditi i da nismo iznevjerili duhovnu baštinu sv. Franje.« Provincijal hercegovačkih franjevaca fra Leo Petrović u Mostaru u kolovozu 1943. svoj poštovanoj braći u provinciji piše: »Budućnost je naša u Božjim rukama. Njegova providnost ravna udesom svemira, svjetova i pojedinaca. O sudbini čovječanstva razbijaju glave najveći umovi svijeta, ali je konačna odluka u rukama vječnog Neimara, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog. Naše je da radimo i da se usrdno molimo za milosrđe i pomoć. Pobožno molenje našega Breviara i drugih naših privatnih pobožnosti jest mjerilo duhovnog života.«, te posebno naglašava: »Stoga u sporazumu s otcima provincije najstrože pod prijetnjom kaznenih sankcija zabranjujemo svima i svakome u javnosti i uobće pred vanjskim osobama davati izjave o prilikama u Domovini i javno kritikovati rad naših vlasti, prognosticirati budućnost u svietu i kod nas, te iznositi svoje mišljenje o svjetskim problemima i događajima.« Navedeni dokumenti govore koliko se pozornosti posvećivalo odnosu prema vlasti u tim vremenima. Oni koji su nam krojili povijest kroz »svoju istinu« drukčije su nam govorili.

 

 

Fra Ante Marić piše kako je mostarska franjevačka knjižnica očuvala mnoge tajne o patnjama i mučeništvu hercegovačkih franjevaca. S temeljitom obnovom knjižnice započelo se 2005. i tada su pronađeni razni, dobro skriveni predmeti koji su pripadali ubijenim hercegovačkim franjevcima. Tako su pronađene različite knjige s njihovim potpisom i nadnevkom kad su ih nabavili. Tu je i pribor za sv. misu kojim su se služili fra Smiljan Zvonar i ostali slaveći sv. misu u tamnici, te plahta s krvavom mrljom fra Andrije Topića, ubijenog na Kočerinu.

 

 

U rubrici Povijesne okolnosti fra Mladen Barbarić svjedoči o pokolju njemačkih ranjenika smještenih u samostanu časnih Školskih sestara franjevaka na Lištici.

 

 

Skup održan na zagrebačkom Trgu (još uvijek) maršala Tita u svibnju 2011. podsjetio je na krvavi svibanj 1945. Prosvjedu protiv naziva trga datog po visokorangiranom svjetskom zločincu pridružio se i fra Miljenko Stojić mudrim i argumentiranim govorom.

 

 

U novoj rubrici Povjerenstva glasilo donosi pregled rada povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Neumu, Posušju i Busovači. Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće je inače njihov idejni začetnik.

 

 

Dr. fra Andrija Nikić u rubrici Stratišta donosi svjedočenje fra J. D., đaka širokobriješke Franjevačke klasične gimnazije, kako je odluka o rušenju Širokog Brijega donesena u komunističkom skrovištu na Biokovu.

 

 

Damir Šimić istražuje je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? Autor dokumentirano tvrdi da je Tito osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar.

 

 

Ante Mijatović istražuje zbog čega se fra Bogomir Zlopaša silno zamjerio Juri Galiću, nekadašnjem komunističkom vođi i ilegalcu u zapadnoj Hercegovini.

 

 

Dr. fra Andrija Nikić donosi i svjedočenje o susretu šibenskog biskupa Josipa Arnerića s oficirom J. V., koji se 1945. nalazio na Širokom Brijegu. Svjedok je izjavio: »Crkva je obeščašćena. Ušao sam u crkvu. Tamo su konje uvodili, kipove lupali, razbacivali sve što su rukom dohvatili. Meni se smrklo pred očima i smutilo u duši. Kad sam progledao odlučio sam spasiti bar štogod od tog modernog vandalizma. Dao mi je jedan križ – nastavio je biskup Arnerić. "Ovaj križić (veličine dlana) uzeo sam iz širokobriješke crkve, uzeo sam ga i sakrio da ga ne bi partizani obeščastili. Dajem ga Vama."«

 

 

Drugi tekst u rubrici Glas o mučeništvu donosi svjedočenje fra Zlatka Sivrića koji je s dr. fra Andrijom Nikićem razgovarao u rujnu 1971. o njegovim uspomenama na borbe oko Širokog Brijega. Fra Zlatko na šest stranica svoga svjedočenja donosi potresne podrobnosti o stradanju fratara u Hercegovini. »Dana 19. ožujka 1945. na Širokom Brijegu se skupilo svijeta. Tog dana mlađarija se već vratila iz mobilizacije, a bilo je tu i ljudi. Možda su se i dogovorili, ali oni su tada došli do skloništa, koje je bilo obično zatvoreno s nekoliko stijena. Tada su mladići odvalili te stijene. Pogledali su i vidjeli da se unutra nalaze naslagana tjelesa i zapaljena, jedino po neki dio tijela je ostao netaknut. Doletjela je tu milicija s Lištice. Nisu mogli ništa učiniti. Svijet se zgrnuo, bilo je plača, uzvikivanja, zaziva, molitve ... Milicija je telefonirala u Mostar i iz Mostara je stigao jedan odred vojske. Vojska je zatrpala ulaz. Tako zatrpan je ostao sve do sada. Tu je bila prisutna majka + fra Branka Šuška. Pričala mi je da je kad je ulazila prepoznala nogu fra Arkanđela Nuića po papuči. Sve ostalo mu je izgorjelo. Kad sam to slušao plakao sam kao dijete...«

 

 

Dr. fra Robert Jolić u rubrici Pobijeni donosi životopis okrutno ubijenog kočerinskog župnika fra Valentina Zovke. O ubojstvu njega i njegova sestrića fra Andrije Topića prvorazredno je svjedočanstvo ostalo sačuvano u dopisu šefa Ozne za Kočerin, istočnohercegovačkog Srbina i donedavnog četnika Danila Pecelja koji je najizravnije bio umiješan u smrt navedene dvojice franjevaca. Partizani su čak nastojali prekriti tragove optužujući za njihovu smrt ustaše, što im, dakako, nitko nije povjerovao.

 

 

Krešimir Šego je razgovarao s fra Častimirom Majićem, autorom knjige U nebo zagledani koji i u svojoj 98. godini života svježim duhom prati zbivanja oko sebe. Fra Častimir je sve ubijene fratre o kojima piše u svojoj knjizi osobno poznavao, s njima se često susretao i zajednički dijelio životnu sudbinu na Širokom Brijegu i u Mostaru. Na kraju zanimljivog razgovora fra Častimir poručuje da se nada da ćemo pobijene hercegovačke franjevce uskoro štovati na našim oltarima.

 

- Vicepostulatura/ G. Jelić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!