Izišlo glasilo Stopama pobijenih, br. 7
Srijeda, 13. srpnja 2011. | Broj čitanja: 1493
 
 

»Isus Krist je davno govorio o osloboditeljskoj ulozi istine i taj je govor mijenjao i mijenja ljudsku povijest. Sebi ne umišljamo posebne uloge i posebne dosege, ali da ćemo uvijek tražiti istinu, tražit ćemo je.« Ovim riječima vicepostulator i glavni urednik glasila »Stopama pobijenih« fra Miljenko Stojić započinje svoj Uvodnik i tako nastavlja hvalevrijedno traganje za istinom o pobijenim hercegovačkim franjevcima i o povijesnim okolnostima u kojima se to dogodilo.

 

 

U rubrici Iz ljetopisa saznajemo o događajima u posljednjih pola godine počevši od obilježavanja 66. obljetnice komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca diljem domovine pa do predstavljanja rada Vicepostulature kroz to vrijeme.

 

 

Rubrika Podsjetnik donosi »Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franj. Provincija« koje su donesene u Rimu početkom Drugog svjetskog rata. Fra Krešimir Pandžić, provincijal, upozorava braću »na mogućnost zaraznog utjecaja duha ovog svijeta posebno u opojnim danima novostečene državne nezavisnosti«, te nastavlja u svome pismu: »Poznato je, da se nijesmo ogriješili o krv ili imovinu tuđu. Strahote zabluda i orgije strasti oko nas nijesu nam pomutile čistoću vjere i spoznaje, da su pred Bogom svi ljudi, bez razlike vjere i imena, braća. Mnogi između nas, s pohvalom ističem, spasavali su živote, otirali suze, ublaživali bijedu i zalagali se za uklanjanje bezakonja. Sotonska zloba i ljudska ludost neće nas razumjeti. Dosta nam je svijest, da će nas za to Bog nagraditi i da nismo iznevjerili duhovnu baštinu sv. Franje.« Provincijal hercegovačkih franjevaca fra Leo Petrović u Mostaru u kolovozu 1943. svoj poštovanoj braći u provinciji piše: »Budućnost je naša u Božjim rukama. Njegova providnost ravna udesom svemira, svjetova i pojedinaca. O sudbini čovječanstva razbijaju glave najveći umovi svijeta, ali je konačna odluka u rukama vječnog Neimara, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog. Naše je da radimo i da se usrdno molimo za milosrđe i pomoć. Pobožno molenje našega Breviara i drugih naših privatnih pobožnosti jest mjerilo duhovnog života.«, te posebno naglašava: »Stoga u sporazumu s otcima provincije najstrože pod prijetnjom kaznenih sankcija zabranjujemo svima i svakome u javnosti i uobće pred vanjskim osobama davati izjave o prilikama u Domovini i javno kritikovati rad naših vlasti, prognosticirati budućnost u svietu i kod nas, te iznositi svoje mišljenje o svjetskim problemima i događajima.« Navedeni dokumenti govore koliko se pozornosti posvećivalo odnosu prema vlasti u tim vremenima. Oni koji su nam krojili povijest kroz »svoju istinu« drukčije su nam govorili.

 

 

Fra Ante Marić piše kako je mostarska franjevačka knjižnica očuvala mnoge tajne o patnjama i mučeništvu hercegovačkih franjevaca. S temeljitom obnovom knjižnice započelo se 2005. i tada su pronađeni razni, dobro skriveni predmeti koji su pripadali ubijenim hercegovačkim franjevcima. Tako su pronađene različite knjige s njihovim potpisom i nadnevkom kad su ih nabavili. Tu je i pribor za sv. misu kojim su se služili fra Smiljan Zvonar i ostali slaveći sv. misu u tamnici, te plahta s krvavom mrljom fra Andrije Topića, ubijenog na Kočerinu.

 

 

U rubrici Povijesne okolnosti fra Mladen Barbarić svjedoči o pokolju njemačkih ranjenika smještenih u samostanu časnih Školskih sestara franjevaka na Lištici.

 

 

Skup održan na zagrebačkom Trgu (još uvijek) maršala Tita u svibnju 2011. podsjetio je na krvavi svibanj 1945. Prosvjedu protiv naziva trga datog po visokorangiranom svjetskom zločincu pridružio se i fra Miljenko Stojić mudrim i argumentiranim govorom.

 

 

U novoj rubrici Povjerenstva glasilo donosi pregled rada povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Neumu, Posušju i Busovači. Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće je inače njihov idejni začetnik.

 

 

Dr. fra Andrija Nikić u rubrici Stratišta donosi svjedočenje fra J. D., đaka širokobriješke Franjevačke klasične gimnazije, kako je odluka o rušenju Širokog Brijega donesena u komunističkom skrovištu na Biokovu.

 

 

Damir Šimić istražuje je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? Autor dokumentirano tvrdi da je Tito osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar.

 

 

Ante Mijatović istražuje zbog čega se fra Bogomir Zlopaša silno zamjerio Juri Galiću, nekadašnjem komunističkom vođi i ilegalcu u zapadnoj Hercegovini.

 

 

Dr. fra Andrija Nikić donosi i svjedočenje o susretu šibenskog biskupa Josipa Arnerića s oficirom J. V., koji se 1945. nalazio na Širokom Brijegu. Svjedok je izjavio: »Crkva je obeščašćena. Ušao sam u crkvu. Tamo su konje uvodili, kipove lupali, razbacivali sve što su rukom dohvatili. Meni se smrklo pred očima i smutilo u duši. Kad sam progledao odlučio sam spasiti bar štogod od tog modernog vandalizma. Dao mi je jedan križ – nastavio je biskup Arnerić. "Ovaj križić (veličine dlana) uzeo sam iz širokobriješke crkve, uzeo sam ga i sakrio da ga ne bi partizani obeščastili. Dajem ga Vama."«

 

 

Drugi tekst u rubrici Glas o mučeništvu donosi svjedočenje fra Zlatka Sivrića koji je s dr. fra Andrijom Nikićem razgovarao u rujnu 1971. o njegovim uspomenama na borbe oko Širokog Brijega. Fra Zlatko na šest stranica svoga svjedočenja donosi potresne podrobnosti o stradanju fratara u Hercegovini. »Dana 19. ožujka 1945. na Širokom Brijegu se skupilo svijeta. Tog dana mlađarija se već vratila iz mobilizacije, a bilo je tu i ljudi. Možda su se i dogovorili, ali oni su tada došli do skloništa, koje je bilo obično zatvoreno s nekoliko stijena. Tada su mladići odvalili te stijene. Pogledali su i vidjeli da se unutra nalaze naslagana tjelesa i zapaljena, jedino po neki dio tijela je ostao netaknut. Doletjela je tu milicija s Lištice. Nisu mogli ništa učiniti. Svijet se zgrnuo, bilo je plača, uzvikivanja, zaziva, molitve ... Milicija je telefonirala u Mostar i iz Mostara je stigao jedan odred vojske. Vojska je zatrpala ulaz. Tako zatrpan je ostao sve do sada. Tu je bila prisutna majka + fra Branka Šuška. Pričala mi je da je kad je ulazila prepoznala nogu fra Arkanđela Nuića po papuči. Sve ostalo mu je izgorjelo. Kad sam to slušao plakao sam kao dijete...«

 

 

Dr. fra Robert Jolić u rubrici Pobijeni donosi životopis okrutno ubijenog kočerinskog župnika fra Valentina Zovke. O ubojstvu njega i njegova sestrića fra Andrije Topića prvorazredno je svjedočanstvo ostalo sačuvano u dopisu šefa Ozne za Kočerin, istočnohercegovačkog Srbina i donedavnog četnika Danila Pecelja koji je najizravnije bio umiješan u smrt navedene dvojice franjevaca. Partizani su čak nastojali prekriti tragove optužujući za njihovu smrt ustaše, što im, dakako, nitko nije povjerovao.

 

 

Krešimir Šego je razgovarao s fra Častimirom Majićem, autorom knjige U nebo zagledani koji i u svojoj 98. godini života svježim duhom prati zbivanja oko sebe. Fra Častimir je sve ubijene fratre o kojima piše u svojoj knjizi osobno poznavao, s njima se često susretao i zajednički dijelio životnu sudbinu na Širokom Brijegu i u Mostaru. Na kraju zanimljivog razgovora fra Častimir poručuje da se nada da ćemo pobijene hercegovačke franjevce uskoro štovati na našim oltarima.

 

- Vicepostulatura/ G. Jelić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.