Uskrsna čestitka biskupa Ratka
Nedjelja, 24. travnja 2011. | Broj čitanja: 1245
 
 

Što se točno dogodilo u Jeruzalemu onoga jutra (9. travnja 30.) koje nazivamo uskrsnim, najvećim danom koji nam učini Gospodin? Evanđelisti prikazuju zbivanja toga dana u pojedinostima, ali i u razlikama. Slijedimo kronološki događaje pojedinih osoba ili skupina.

 


Žene Galilejke, možda i neke druge, rano ujutro, još za mraka, pošle su na Isusov grob pomazati mrtvo tijelo, kojemu nisu mogle iskazati posljednje počasti na Veliki petak zbog nastupa neradne subote. Dok su išle, razgovarahu međusobno: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ (Mk 16,3). Došavši na grob, nađu grobni kamen odvaljen i anđela, koji im reče: „Ne plašite se. Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje“ (Mk 16,6). I neka jave apostolima da pođu u Galileju. Tu će Isusa vidjeti. Što znači “uskrsnu”? - pitahu se žene. I udare bježati.

 

 

Zbunjene i bez anđelova navještenja, na povratku u grad naiđu na uskrsloga Isusa koji im se ukaže i kaže im, kao i njegov anđeo, da jave apostolima neka idu u Galileju (Mt 28,8-10). Koliko preradosne, toliko i preplašene, žene dođu u grad i prenesu apostolima sve što im je anđeo rekao, i Isus poručio.

 

 

Apostoli otprve odbiju povjerovati ženskim tlapnjama (Lk 24,10ss). Vi anđela vidjele? (Mt 28,5). I to dva? (Iv 20,12). Vama se Isus ukazao? Tako sumnjičavi apostoli.
Jedna između njih, Magdalena, odvojena od drugih, nađe Petra (Iv 20,20) i kaže mu da je Isusov grob prazan, da su ga po svoj prilici neprijatelji ukrali. Tko će sada mrtvo tijelo Isusovo otkupiti? Ovo je o krađi već vjerojatnija verzija, pomisli Petar u sebi.

 

 

 

Petar i Ivan odlaze na grob. Obojica ustanove da je doista Isusov grob prazan i da su povoji, u koje je bilo umotano Isusovo izmučeno tijelo, uredno složeni. Nema govora o krađi. Pljačkaši ostavljaju drukčije otiske prstiju (Iv 20,6-8).

 


Isti se apostoli vraćaju u grad uvjereni da je Isus uskrsnuo i to javljaju i ostalim apostolima. Vjera je u apostola malo živnula.

 

 

Magdalena se, međutim, opet našla u vrtu kod groba, sva zaplakana. Nije mogla shvatiti da Isusa nema u grobu i da su ga lopovi ukrali. Okrene se i ugleda vrtlara, koji se tu pojavio, i upita ga da ga on nije odnio. Vrtlar - a bijaše to uskrsli Gospodin - ukazuje se Magdaleni pozdravljajući je riječima: Šalom/Mir, Mirjam! Ona ga prepozna po glasu (Iv 20,1-10) i odgovori: Rabunni: Učitelju moj!

 

 

Isus se potom ukazuje Petru. Oči u oči. Bilo je to veliko pomirenje Petrovo s Isusom. I Isusov veliki dar oproštenja Prvaku apostolskomu. Tek je sada razumio Isusove riječi s Posljednje večere: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti braću svoju“ (Lk 22,31-32). Za ovu zgodu doznajemo uvečer istoga uskrsnog dana kada dvojica učenika iz Emausa kazuju apostolima da su ga vidjeli, a apostoli im uzvraćaju: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu“ Petru (Lk 24,34).

 

 

Licem na Uskrs, negdje podvečer, ukaže se i dvojici učenika na putu u Emaus. Tumači im Pisma što se sve s njime trebalo dogoditi. Prepoznaše ga u lomljenju kruha (Lk 24,13-35).

 

 

Uskrsli se Isus toga dana, prvoga u tjednu, uvečer ukazao i apostolima koji su se zaključali u strahu pred Židovima. Isus stane u sredinu, pozdravi ih: Mir vama, i pokaza im svoje probodene ruke i rebra. I dodade: „Primite Duha Svetoga kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,23). Eto ustanovljenja sakramenta ispovijedi.

 

 

Evanđelisti nigdje ne spominju da se Isus ukazao svojoj Majci. Zar je to potrebno spominjati? Da se Isus ne ukaže svojoj Majci? I to onakvoj Majci!

 


Vratimo se na glavnu evanđeosku rečenicu: „Uskrsnu! Nije ovdje!“ Nije u grobu, na Kalvariji, u Jeruzalemu. On je od sada u gladnome i zatvorenome? U djetetu i siromahu. Gdje su dvojica ili trojica skupljena u njegovo ime. U euharistijskoj žrtvi i svetohraništu. Tu ga trebamo tražiti? Nađemo li ga tu, bit će nam sretan i preradostan Uskrs! Svima.

 

 

biskup Ratko Perić

 

- cbismo
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!