Papa Benedikt XVI. o štovanju Marije u svibnju
Četvrtak, 27. svibnja 2010. | Broj čitanja: 1275
 
 

Mjesec svibanj, Marijin mjesec, gotovo na izmaku, bio je prigoda, kako nas podsjeća Benedikt XVI., s Marijom slušati Božji glas. Prema tradiciji, Papa će 31. svibnja u vatikanskim vrtovima, pred špiljom Gospe Lourdeske, zaključiti marijansku pobožnost. U Marijinoj školi i mi učimo u svome životu prepoznati nazočnost Duha Svetoga i rasti prema punini Kristovoj. Sveti nas Otac poziva da učimo od Nje čija je vjera bez sjene i dvojbe. Djevica očima vjere gleda Božje djelo u povijesti. Stoga je Marijin hvalospjev 'Veliča' najistinitije i najiscrpnije tumačenje povijesti. Marija gleda kako su prijestolja ovoga svijeta privremena, a prijestolje Božje je čvrsta stijena koja se ne osipa niti se mijenja. Živeći s Marijinim hvalospjevom u srcu neka ju kršćani nasljeduju – potaknuo je Benedikt XVI.


U sebi nosimo Marijine osjećaje slavljenja i zahvaljivanja Gospodinu, njezinu vjeru i nadu, njezino poslušno predanje u ruke Božje providnosti. U služenju braći nasljedujmo njezin uzor spremnosti i velikodušnosti. Možemo radosno pjevati hvalu Gospodinu samo ako prihvaćamo ljubav Božju i svoj život trošimo u besplatnom i velikodušnom služenju bližnjemu – kazao je Benedikt XVI. 31. svibnja 2008. godine.
Govoreći o naravi Marijina srca, uzoru crkvene ljubavi, rekao je kako je Isus potaknuo Mariju, obdarivši je velikodušnim zanosom, da ide ususret potrebama bližnjega. Isus nam pomaže nadvladati sve nevolje ako nas vodi vjera nadahnuta ljubavlju. Marijino srce, u savršenom skladu s Božjim sinom, hram je Duha istine, gdje se svaka riječ i svaki događaj čuva u vjeri, nadi i ljubavi – rekao je Papa na svršetku svibanjske pobožnosti 2009. godine.


Mariji se možemo obratiti molitvom, naročito u krunici zajedno s Marijom razmatramo događaje iz Gospodinova života, čuvajući ih poput nje u svome srcu. Papa se osvrnuo na poseban odnos između Marije, Duha Svetoga i Crkve. Djevica Marija se na Duhove ponovno očituje kao zaručnica Duha Svetoga, po općem majčinstvu svih koji su od Boga rođeni po vjeri u Isusa Krista. Eto zašto je Marija za sve naraštaje slika i uzor Crkve, koja zajedno s Duhom hodi zazivajući slavni dolazak Kristov: Dođi, Gospodine Isuse – rekao je Benedikt XVI. na svršetku svibnja 2009. godine. Marija je prva prihvatila Krista – podsjetio je Sveti Otac – stoga ju je Duh Sveti ispunio radošću. Slijedeći Mariju i oponašajući je svi smo pozvani na život u milosti. Prihvatiti Isusa i nositi ga drugima prava je kršćanska radost. Draga braćo i sestre, slijedimo i oponašajmo Mariju, istinsku euharistijsku dušu, pa će cijeli naš život postati veličanje Gospodina – zaključio je Benedikt XVI.
 

- www.kta.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!