Propovijed mons. Želimira Puljića na Susretu mladih u Zadru
Nedjelja, 09. svibnja 2010. | Broj čitanja: 1175
 
 

Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišeni apostolski nuncije, preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, mnogopoštovani oci provincijali, poštovani biskupijski povjerenici za mlade, braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, braćo i sestre, dragi mladi prijatelji!

 

Pozdravljajući u radosti sve vas ovdje okupljene, iz srca mi dolazi još jedan pozdrav: Nadbiskupe Ivane, tu smo, u zajedništvu, onako kako si i ti želio! I čvrsto vjerujemo da si i ti sada s nama!

 

1. S iskrenom vjerom u zajedništvo proslavljene, nebeske i zemaljske Crkve okupili smo se da kao "jedno srce i jedna duša" slušamo Isusove riječi, o njima razmišljamo, te ohrabreni krenemo u život kojim nas je Stvoritelj obdario. Okupili smo se slaviti euharistiju i zahvaliti Gospodinu za svaki njegov dar i dan, u kojemu nam iskazuje svoju neizmjernu ljubav. U toj zahvalnosti i radosti izričem dobrodošlicu i pozdrav: pozdravljam mlade Crkve zagrebačke s njihovim pastirom kardinalom Josipom, mlade Crkve đakovačko-osječke s njihovim pastirima nadbiskupom Marinom i pomoćnim biskupom Đurom, mlade Crkve splitsko-makarske s njihovim nadbiskupom Marinom, mlade Crkve riječke s njihovim nadbiskupom Ivanom, mlade Crkve hvarske s njihovim pastirom Slobodanom, mlade Crkve šibenske s njihovim pastirom Antom, mlade Crkve požeške s njihovim pastirom Antunom, mlade Crkve porečko-pulske s njihovim pastirom Ivanom, mlade Crkve krčke s njihovim pastirom Valterom, mlade Crkve varaždinske s njihovim pastirom Josipom, mlade Crkve sisačke s njihovim pastirom Vladom, mlade Crkve gospićko-senjske s njihovim pastirom Milom, mlade eparhije križevačke s njihovim pastirom vladikom Nikolom, mlade crkve Bjelovarsko-križevačke s njihovim pastirom Vjekoslavom. Pozdravljam mlade Crkve iz Bosne iz Hercegovine koje predvodi biskup banjolučki Franjo, mlade Crkve srijemske, subotičke, zrenjaninske i ostale iz Srbije, koje predvode pastiri Ivan Penzeš i Ladislav Nemet, zatim mlade iz Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije, sve mlade koji su nam došli iz svih dijelova Europe i svijeta posredstvom Hrvatskog svjetskog kongresa. Na poseban način pozdravljam sve mlade iz dubrovačke biskupije i mlade u plavim i žutim bojama iz Zadarske nadbiskupije, koja je domaćin ovoga susreta.

 

2. "Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar" (Iv 15, 1). Ovom usporedbom iz današnjeg Evanđelja Isus i nama u ovo predvečerje želi otvoriti oči za stvarnost, koja nam mnogo puta izmiče ispred očiju u svijetu u kojem živimo. Ta stvarnost, koja se može prepoznati i otkriti čistim srcem i osjetiti u darivanju i spremnosti na žrtvu, nudi nam se večeras u slici vinograda, trsa i loze. Danas je subota. A ona je povlašteno vrijeme izlaska mladih. Mnogi vaši vršnjaci i prijatelji, koji nisu s nama, i ovu večer provest će na raznim mjestima i pokušati u buci glazbe, ritmu plesa, u čaši alkohola ili drogi tražiti smisao, bježeći zapravo od stvarnosti, od sebe, od života. Jer, nude im se razna mjesta, trenuci i vinogradi, lažni i neplodni, za ostvarenje života i mladenačkih snova.

 

Ja vas zbog toga pozivam, dragi mladi prijatelji, da iziđemo večeras svi zajedno s Isusom. Neka nas on povede u avanturu, u svoj rodni i plodni vinograd. Dopustimo mu da nas napoji vinom svoje ljubavi. Otvorimo mu svoja srca. Otvorimo svoje uši kako bismo čuli i razumjeli njegovu poruku.

 

Isus je ove riječi iz usporedbe o vinogradu, trsu i lozi koje smo večeras čuli, izrekao da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna. Što to znači? Dragi mladi prijatelji! Radost nije tek puki prolazni osjećaj, koji se u čovjeku rodi, kad su zadovoljene sve njegove potrebe. Koliko smo samo puta u svome životu osjetili i mislili da smo postigli najveću radost, da će nam netko ili nešto priuštiti radost, a ipak smo na kraju osjetili prazninu?! Isus nam želi priuštiti pravu i istinsku radost. On nas poziva da budemo radosni. On nam želi darovati radost po svojoj Riječi, koja nas oslobađa, a koju slušamo na euharistijskim slavljima. Isus nas čini radosnima i jakima kada nas hrani Tijelom svojim. A onda ohrabrene riječju i ojačane njegovim Tijelom, on nas šalje u svijet. Šalje vas, dragi mladi, kako bi u tužnim životnim okolnostima vaše rodbine i prijatelja, po vašoj vjeri u pobjedu dobra, te po vašim životima i licima izlio radost. Šalje vas da se u društvu s tragovima patnje i trpljenja po vašim rukama koje su spremne pomagati proširi radost. Šalje vas da u Crkvi, koja radi nedosljednosti nekih svojih članova ponekad gubi vjerodostojnost, po vašem mladenačkom oduševljenju i iskrenom prianjanju uz Krista, učvrsti radost.

 

Nećete, međutim, moći svjedočiti niti biti pravi nositelji radosti, ako ne ostanete u Kristu. Ako poput loze ne ostanete čvrsto na trsu, iz kojega crpimo snagu za rast, za život i za radost. Kao što lozi nema života bez povezanosti s trsom, tako ni nama nema života ni radosti bez povezanosti s Isusom Kristom. Zato treba prihvatiti njegov poziv da ostanemo u njemu i dopustiti mu da i On ostane u nama. "Ja sam trs, vi loze" (Iv 15, 5).

 

Znam, dragi mladi prijatelji, da vas često zbunjuju sumnje vaših mladenačkih godina i dana. Ali, ne bojte se! Isus može i želi vašu sumnju pretvoriti u jaku i čvrstu vjeru, ako ustrajete u uvjerenju da vas On ljubi, da je trpio, umro i uskrsnuo radi vas, radi sviju nas. Ne dopustite da sumnje, brige i životne tjeskobe slome i odvoje lozu vašega života od trsa, Isusa Krista. Poznato mi je, također, da vas ponekad zbunjuju vaši padovi, koji su izraz vaših mladenačkih traženja i nesnalaženja. Ne bojte se! Krist po sakramentu svoje ljubavi, po ispovijedi, diže vaše srce i vaš duh, te vaše korake čini postojanima, kako biste hodili putem radosti. Sigurno vas katkada uplaši i neizvjesna budućnost! Ne bojte se, jer sam Isus želi da njegova radost bude u vama, u nama, kako bi time naša radost bila potpuna. On je Emanuel, Bog s nama! On je Uskrsnuli koji želi ostati s nama kako bismo donijeli mnogo roda i bili njegovi učenici! Kojim to rodom treba uroditi naš život? Koji su to plodovi? Pozvani smo donositi rod istine, pravednosti, poštenja, ljubavi, tolerancije, međusobnog razumijevanja. Ne osjećamo li svi kako nam upravo toga nedostaje? Vi ste, dragi mladi prijatelji, pozvani biti nositeljima te radosti.

 

Zbog toga želim jasno reći kako mi, vaši biskupi i svećenici, želimo svima vama biti podrška na tom putu. Želimo biti podrška vašoj radosti. Ako vas i mi ponekad ne razumijemo, ako vaši vapaji ponekad i do nas ne dopiru u buci ovoga vremena, ne gubite nadu i ustrajnost. Budite nositelji i promicatelji radosti, nade i međusobnog povjerenja!

 

3. Drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice koje smo danas slušali lijepo se uklapa u godinu koju je papa Benedikt XVI. proglasio Svećeničkom godinom, a za uzor svećenicima stavio župnika malenog Arsa Ivana Mariju Vianneya. Uz to, na današnji dan je 1898. rođen blaženi Alojzije Stepinac, čiju 50. obljetnicu smrti obilježavamo upravo ove godine. A znamo da ga je 3. listopada 1998. veliki prijatelj mladih, papa Ivan Pavao II. postavio kao uzor vjernosti Isusu Kristu, Crkvi i svome hrvatskom narodu. Blaženi Alojzije Stepinac je na poseban način uzor i zagovornik svim svećenicima. A svećenici su oni, koji svjedoče i naviještaju Riječ, Život – Isusa Krista i život vječni, kako piše apostol Ivan u večerašnjoj poslanici. Svećenici su oni koji žele biti blizu vama mladima, koji vam žele pomoći u vašim mladenačkim traženjima. Vjerujem kako u svojim svećenicima, u župnicima i župnim vikarima, prepoznajete svoje prijatelje i braću. Zato vas, dragi mladi, posebice u ovoj Svećeničkoj godini, potičem: molite za svoje biskupe i svećenike. Molite da vaši župnici, župni vikari, vjeroučitelji u svome životu dostojno izvrše svoje poslanje koje im Krist i Crkva povjeravaju. A kad netko od vas u sebi osjeti da ga Krist zove, odazovite se spremno i odvažno. Isus treba vaše mladenačko oduševljenje za naviještanje Radosne vijesti. Neka Vas ne straše napadi na Crkvu i na svećenike, o kojima slušamo ovih posljednjih godina i mjeseci. Kao vjernici mi s pouzdanjem i bez straha kročimo prema budućnosti, jer "Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam" (Ps 23, 1). Tu svoju vjeru izrazili smo pjevajući psalam: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer ti si sa mnom Oče, tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni! "

 

4. Draga braćo i sestre, dragi mladi prijatelji! Susret hrvatske katoličke mladeži, kao i svi slični susreti nisu puka manifestacija brojnosti. Ovim susretom želimo u prvom redu posvjedočiti svoju postojanost u nauku apostolskom. Želimo jedni druge ohrabriti i pokazati da postoji toliko mladih ljudi, toliko obitelji, pojedinaca i zajednica koje žele iskreno i odgovorno živjeti svoju vjeru, koji žele slušati Svetog Oca i nauk Crkve, koji žele biti vjerni vjeri svojih predaka.

 

Ovakvim susretima želimo posvjedočiti i naše zajedništvo. U svijetu u kojem individualizam i nezdrave ambicije nagrizaju vrjednote zajedništva, pozvani smo svjedočiti ljepotu zajedništva. Od prvih kršćana "kojima sve bijaše zajedničko", želimo učiti i njihov primjer nasljedovati. Iskustvo kršćanskoga zajedništva pokazale su brojne obitelji u gradu Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji, koje su ovih dana otvorile vrata svoga doma i svog srca, da bi vam iskazali gostoprimstvo. Temelj zajedništva jest osoba Isusa Krista koji nas je na našem krštenju obilježio kao Božju svojinu, pa smo postali članovima velike obitelji koju Crkvom zovemo. Njegujte duh zajedništva i ne dopustite nikakve razdore i nesnošljivosti među vama.

 

Nedjeljom se kao kršćani okupljamo oko Uskrsnuloga Krista i njemu na spomen kruh lomimo. Želimo li doista ostati u Kristovoj ljubavi i tražiti prave izvore iz kojih ćemo crpiti svoju radost, onda to moramo činiti slaveći spomen njegove ljubavi (euharistiju). Nigdje, naime, kršćani ne mogu naći prave izvore svoje radosti, nego slaveći s braćom i sestrama euharistiju. I nigdje ne mogu bolje osjetiti svoju povezanost s Kristom, nego hraneći se kruhom koji je s neba sišao, samim Isusom u euharistiji. Zbog toga je nedjelja i nedjeljna euharistija središte i sidrište života cijele Crkve. Ona je prepoznatljiv znak nas Hrvata katolika, naše kulture i identiteta, naše duhovnosti. Sveti Luka u Djelima apostolskim opisuje, kako su prvi kršćani bili postojani i u molitvama. Okupljali su se da zahvale Bogu za njegove darove i dobročinstva. U predvečerje Dana Gospodnjeg i mi ovom euharistijom želimo reći Bogu hvala. Ovom zajedničkom molitvom i slavljem želimo mu izreći sve što nosimo u dubini svoga srca. Želimo mu iznijeti svoje strahove, nadanja i radosti našega života. Sve to stavljamo u ruke one, koja najbolje razumije naše potrebe; u ruke Marije, Majke Kristove, Majke Crkve i naše majke. Neka ona posreduje za nas i zagovara nas kod svoga Sina. U mjesecu svibnju, koji je njoj posvećen, molimo neka vas, dragi mladi prijatelji, očuva od svih poroka ovoga svijeta. I neka ona bude vaša "Zvijezda jutarnja" koja će svojim sjajem obasjavati vašu stazu života. U toj vjeri koračajući zajedno možemo večeras svi radosno pjevati: "Tvoga vina ljubavi, prepuna je moja čaša, kada je sa braćom dijelim, potpuna je radost naša". Dao Gospodin da nikad u srcima našim ne ponestane Kristova vina ljubavi i radosti. Amen.

 

mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

- katolici.org
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!