Pismo hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u EU
Ponedjeljak, 22. ožujka 2010. | Broj čitanja: 1031
 
 

Pismo hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju predstavljeno je na konferenciji za novinare u ponedjeljak 22. ožujka u prostorijama Tajništva Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu. Na predstavljanju su sudjelovali članovi Stalnoga vijeća HBK i članovi Biskupske komisije HBK za EU.


U uvodnom dijelu predsjednik HBK đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić istaknuo je kako će objavljivanjem toga dokumenta prestati nagađanja kakav stav imaju biskupi o Europskoj uniji i o ulasku Hrvatske u EU. Nismo euroskeptici. Vjernike želimo potaknuti da prihvate stvarnost koja je krenula prije nekoliko desetljeća, a to je jedinstvo Europe, jedinstvo cijeloga svijeta, a jedinstvo svijeta je kršćanska ideja, rekao je nadbiskup Srakić.


Predsjednik Biskupske komisije HBK za EU zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić istaknuo je kako se tim pismom biskupi obraćaju katoličkoj, ali i široj javnosti, te se podsjeća na činjenicu da je legitimna hrvatska vlast pokrenula proces ulaska Hrvatske u EU i da se o tome vode pregovori. To konstatirajući, želimo ukazati na ono što donosi prednost na tom putu, ali i na neke moguće probleme koji se pojavljuju, rekao je kardinal, te istaknuo sadržaj Pisma koje se sastoji od četiri dijela. U prvom se tako ističe što su željeli utemeljitelji EU, potom u drugom dijelu kako na Europsku uniju gledaju rimski prvosvećenici. U trećem dijelu govori se o problemima i perspektivama Europske unije, dok posljednji dio predstavlja odnos Hrvatske prema Europskoj uniji.
Europska unija nije od jučer, počeci joj sežu u razdoblje nakon II. svjetskog rata, a sama ideja o povezivanju i zajedništvu rodila se u onom dijelu Europe koji nije bila pod komunizmom, rekao je kardinal, te podsjetio kako su utemeljitelji Europske unije inicijativu pokrenuli iz perspektive vjere za dobro Europe i čovjeka.


Također je podsjetio kako je papa Ivan Pavao II. bio jedan od prvih koji je na području Europskog kontinenta počeo govoriti o ujedinjenoj Europi i to u doba komunizma kad to nije bilo ugodno čuti. Svi pape nakon II. svjetskog rata načelno su pozitivno gledali na zajedništvo europskih naroda i država. No, upozoravali su i na neke probleme. Posebno su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. više puta na razne načine pozdravili nastojanje Hrvatske da uđe u Europsku uniju, ali su istodobno upozoravali da treba sačuvati svoj identitet. I po tom poštovanju prema svojoj baštini, Hrvatska je pozvana dati svoj prinos Europskoj uniji, istaknuo je kardinal Bozanić.


Riječki nadbiskup Ivan Devčić upozorio je na posebnost Europske unije, jer je to prvi puta u povijesti udruživanje naroda i država na temelju dobrovoljnoga pristupa. Također se ističe i demokratsko funkcioniranje unutar same EU i činjenica da su postupci glasovanja i odlučivanja regulirani. Dosadašnjim pak širenjem Unije djelomično se ostvario san Ivana Pavla II. da Europa bude ujedinjena od Atlantika do Urala. Crkva, slijedeći Ivana Pavla II., ima viziju jedne Europe. U Pismu govori o tome da je EU nastala kao jamstvo trajnog mira između naroda u Uniji, te se ističe njezina ekonomska stabilnost. To su neke od prednosti i perspektiva koje jamče uspjeh, rekao je nadbiskup Devčić. Govoreći o problemima, istaknuo je nacionalizme, značajne gospodarske razlike među članicama, neslaganja o gospodarsko-socijalnoj i vanjskoj politici, neprincipijelne postupke. Također se izražava bojazan za manjine i njihovu budućnost, jer one ne bi smjele nestati, treba ih se čuvati i štititi, jer su temelj europske solidarnosti. Tu valja istaknuti i gubitak vrijednosti koji se primjećuje u sadašnjoj EU i s time je povezan gubitak kršćanskoga spomena i baštine, što prati agnosticizam, a tu je i pitanje gubitka kršćanskoga morala, pobačaj, eksperimentiranje s embrijima, eutanazija, istospolni brakovi, odbacivanje kršćanskih simbola.


Nadbiskup Devčić istaknuo je kako se u 14. broju govori o ulozi Crkve. Crkva se ne odriče javnog poslanja u promicanju ljudskog dostojanstva, slobode vjere i savjesti, poštivanja života, braka i obitelji, zalaganja za opće dobro čovjeka, kako na ekonomskom, političkom i društvenom tako i na kulturnom, odgojnom i obrazovnom polju. Crkva ne bježi od nove Europe, ne bježi od približavanja, ali na svoj specifičan način daje svoj prinos širenjem Radosne vijesti i Evanđelja, tj. Krista koji ruši sve prepreke, rekao je nadbiskup Devčić.


Imenovani zadarski nadbiskup Želimir Puljić osvrnuo se na posljednje poglavlje vezano uz odnos Hrvatske i Europske unije. Istaknuo je da Europa i Europska unija nije isto, a Europa nije samo zemljopisna, nego povijesna i kulturalna stvarnost, koja je opečaćena kršćanstvom. U Europi nismo stranci. I nismo bez "osobne iskaznice i osobne prtljage". Prepoznatljivi smo po vlastitom imenu, po kojem nas i drugi prepoznaju, a tako prepoznati na taj se poziv s ponosom odazivamo. Samo takvi, s vlastitim imenom i identitetom, kulturom i poviješću, možemo s drugima, u međusobnu uvažavanju i poštovanju, izgrađivati novi europski dom, utemeljen na istini o čovjeku. Zato nam nije svejedno kakva će nova Europa biti, hoćemo li u njoj moći prepoznati sebe, svoju prošlost i sadašnjost, ali i s povjerenjem i nadom gledati u budućnost, istaknuo je nadbiskup Puljić, te upozorio da stoga kao hrvatski narod i država imamo pozitivan prinos i poslanje u Europi, čuvajući istinu o čovjeku, braku, nedjelji i svim vrijednostima koje su izričito kršćanske.


Odgovarajući na pitanja novinara, predsjednik Biskupske komisije HBK za EU kardinal Bozanić posebno je istaknuo važnost dobre informiranosti te upozorio kako se često pod zastavom Europske unije i potrebe ulaska u EU nude razni sadržaji s kojima nemaju veze strukture EU. Stoga je potrebno uočiti i isticati što spada na EU, a što na nacionalne vlasti i kompetencije.


Odgovarajući na novinarska pitanja o Papinu pastirskom pismu irskim katolicima, kardinal Bozanić je istaknuo da je pismo došlo u trenutku kada je trebalo, a da kada Papa govori onda to čini uime cijele Crkve i hrvatski biskupi stoje iza njegovih riječi. Kardinal je također istaknuo da se Crkva ravna prema Kodeksu kanonskoga prava a budući da se kod pedofilije radi o civilnome krimenu, svi koji imaju saznanja o tako čemu dužni su to prijaviti civilnim vlastima i griješi svatko tko zataškava. Jednako kao kada se nešto dogodi u školi, vojci ili policiji i pri tome svi trebaju biti u istome odnosu jer svi imaju u društvu ista prava i dužnosti. Zagrebački je nadbiskup upozorio da su to teške stvari i tome se mora pristupati odgovorno, a ne ideološki, i to s nastojanjem da se takvo što u društvu ne javlja i ne ponavlja. U javnosti se o tome selektivno govori, a treba se pristupati na isti način prema svima, rekao je kardinal.

- www.ika.hr
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!