Čuda po zagovoru Ivana Pavla II.
Srijeda, 03. ožujka 2010. | Broj čitanja: 1859
 
 

I hindusi, budisti, muslimani i ateisti pišu pisma da su čudesno ozdravili zahvaljujući nebeskom zagovoru pokojnog pape Ivana Pavla II. – napisala u nedjelju rimska La Repubblica, objavljujući i preslike nekih od tih pisama prispjelih postulatoru kauze za beatifikaciju Ivana Pavla II. mons. Slawomiru Oderu.

 

Bruner Baker iz Teksasa piše: “Imao sam rak na debelom crijevu, bio sam pun metastaza i umirao sam. Tumor je nestao kada sam zaiskao pomoć od pape Wojtyle. Ja sam baptist.“

 

D. W. Richards, koji se definira slobodnim anglikancem, piše da je pretrpio nesreću, potrgavši mišiće i ligamente u nozi, da su bolovi bili stalni i neizdrživi, ali da je u noći smrti Ivana Pavla II. sanjao netom umrlog Papu i da je sljedeće jutro bol nestala.

 

Irina Grigorjevna Klinova, pravoslavna Ruskinja iz Moskve, piše da joj je sin bio nepomičan u krevetu tri godine. “Među ikonama u kući imam i lik poljskog Pape, veoma sam mu se molila. Nakon nekog vremena Ilja je ustao i sada hoda.“

 

Novinarka Anna Maria Liguori precizira da su ta tri pisma protokolirana u uredu Postulature za beatifikaciju Ivana Pavla II. pod brojevima 47, 156, odnosno 853. Njihovi autori nisu katolici, ali da su svojim svjedočanstvima htjeli pridonijeti glasu svetosti na kojem je umro papa Wojtyla.

 

“Žanjemo plodove međureligijskog dijaloga; milijuni osoba vidjeli su kako Ivan Pavao II. moli pred Zidom plača u Jeruzalemu, ili kako ulazi u Sinagogu u Rimu, a bio je prvi Papa koji je to učinio. Osam puta se susreo s Dalaj Lamom, duhovnim vođom tibetskog budizma“, prenosi La Repubblica riječi postulatora Odera.

 

I Majka Terezija iz Kalkute proglašena je blaženom pošto je priznato da je njezinim zagovorom neobjašnjivo ozdravila Monica Besra, koja nije bila katolkinja. Neki liječnici su argumentirano tvrdili da njezino ozdravljenje nije bilo medicinski neobjašnjivo, ali Kongregacija za kauze svetih i Ivan Pavao II. su prosudili drukčije, pa je albanska redovnica iz Skopja proglašena blaženom.

- www.kriz-zivota.com
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!