Natječaj za festival duhovne glazbe Franjevačke mladeži - XX. Framafest
Četvrtak, 02. ožujka 2017. | Broj čitanja: 1189
 
 

FRANJEVAČKA MLADEŽ - FRAMA
Nacionalno vijeće Frame BiH raspisuje

 

NATJEČAJ
za festival duhovne glazbe Franjevačke mladeži
XX. FRAMAFEST:
„Dok me bude, Bogu svom ću pjevati!“ (Ps 146,2)

 

XX. festival duhovne glazbe Franjevačke mladeži - FRAMAFEST 2017. organizira Nacionalno vijeće Frame u Bosni i Hercegovini. Framafest će se održati u subotu 28. listopada 2017. u Mostaru, u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače. Geslo ovogodišnjeg Framafesta je „Dok me bude, Bogu svom ću pjevati!“ iz Psalma 146, 2.
Pozivamo sva mjesna bratstva Franjevačke mladeži da svoje pjesme pošalju na natječaj i time dadnu svoj doprinos XX. FRAMAFESTU. Natječaj za slanje demo snimaka je otvoren do 1. svibnja 2017. godine.

 

Uvjeti natječaja su slijedeći:
1. Skladbe tematski moraju biti kršćanskog karaktera, a ukoliko je moguće i franjevačkog;
2. Skladbe ne smiju biti objavljivane, niti javno izvođene;
3. Trajanje skladbe ne smije biti dulje od 4 (četiri) minute;
4. Trebaju biti uredno potpisani autori glazbe, stihova i aranžmana;
5. Pojedino bratstvo može prijaviti samo jednu skladbu na natječaj;
6. Izvođači moraju biti barem primljeni u mjesno bratstvo.

 

Način slanja radova:
1. Do 1. svibnja 2017. poslati oglednu demo snimku (ne studijsku verziju) pjesme koja glazbeno-produkcijski treba biti što sličnija izvedbenoj verziji. Pjesma može biti poslana i u mp3 formatu;
2. Tekst pjesme treba biti u Word formatu;
3. Uz prijavu je potrebno priložiti pismenu potvrdu mjesnog asistenta Frame, koji jamči pripadnost izvođača Franjevačkoj mladeži;
4. Poslati kraću biografiju autora i izvođača sa svim potrebnim podacima (adresa, telefon, mobitel, e-mail, web i sl.). Izvođač koji pjeva na demo snimci treba izvesti pjesmu i na festivalu.

 

Posebne napomene:
1. Prijavljene skladbe Organizacijski odbor nije dužan vraćati ukoliko nisu prošle na natječaju;
2. Rezultati natječaja će biti objavljeni na službenim web stranicama područnih bratstava Frama BiH u roku od 20 dana po završetku Natječaja.
3. U roku do 60 dana po objavljenju rezultata, tj. najkasnije do 20. srpnja, autori i izvođači moraju poslati završnu studijsku snimku, te njenu matricu na kojoj ne smiju biti snimljeni glavni i prateći vokali.Na festivalu glavni i prateći vokali nastupaju uživo.
4. U slučaju da prijavljena skladba bude javno izvedena ili objavljena prije Festivala, bit će diskvalificirana;
5. Skladbe poslane na natječaj moraju biti originalno autorsko djelo, a ne prepjevi ili obrade s potpisanim ili nepotpisanim originalnim autorima;
6. Dopušteno je korištenje prerađenih tekstova molitava, psalama, himana i drugih dijelova iz Biblije;
7. Pravo sudjelovanja na natječaju imaju i strani državljani, pod istim uvjetima kao i domaći;
8. Prijave slati na službeni E-mail hercegovačkog područnog bratstva Frame: sredisnjica.frama@gmail.com ili na adresu:

 

Fra Antonio Šakota
Franjevački samostan sv. Petra i Pavla Mostar
Franjevačka 1
88 000, Mostar
BiH

 

s naznakom za FRAMAFEST 2017.

 

Nacionalno vijeće Frame Bosne i Hercegovine

- frama-ofs.com
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
» VI. Sabor Frame Hercegovina - Treći dan
20/06/18 | Čitanja: 238
» VI. Sabor Frame Hercegovina - Prvi dan
20/06/18 | Čitanja: 225
» VI. Sabor Frame Hercegovina - Drugi dan
20/06/18 | Čitanja: 188
Stol riječi
 U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem. Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.   Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta. – Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu. – Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik. – Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.   – Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi: – Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata? Svećenik, iznenađen, zatvori vrata. Bolesnik mu reče: – Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho. Jednom riječju, nisam znao kako moliti. Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti. Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:   – Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće: – Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom. Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom. – Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan. Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.   Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti. Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.   Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro. Svećenik je upita: – Je li umro smireno? – Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne. – Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu. Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva. Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu. Što vi mislite o tome? Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori: – O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!
Naša La Verna
Ponekad se pitam, Bože, je li stvarno bilo potrebno da Te toliko dugo ne znam? Da Te toliko dugo ne poznajem, ne prepoznajem? Znam da si Ti tu glavni, Oče. Ponekad ja prelako odustanem. Bacim sve ovo izgrađeno nazad u rupu i počinjem ispočetka. Ne kažem da je ispočetka nužno loše, ali kažem da nije ni najbolje. Da se ne trebam sramiti onoga što jesam. Da ne trebam kriti svoje pravo lice, puno nesavršenosti. A Ti, Bože. Ti vidiš te nesavršenosti, i opet me voliš. Tvoje oči vide ravno kroz mene, a nije Te strah ljudske gluposti koju vidiš. Jer znaš da sam slabašna u usporedbi s tobom. Ja, živo biće, i Ti, Stvoritelj. Treba dugo vremena da se shvati Tvoja ogromna ljubav prema meni. Prema svemu. Stvorio si me, a ja svaki dan sve više i više nezahvalna na tome. Previše sam pogrešnih stvari odabrala u životu, pa sve krivim na Tebe. Uporno. Uporno guram dalje, kroz šikaru i draču iz koje me izvučeš, a ja nazad po svom. Magare, magare. Znam, Oče, da je ovo toliko nepovezano, neznatno, nevažno. Ali znam i da Ti uvijek vidiš moje proturječnosti, da znaš da pokušavam. Ali, Bože, ja sam samo čovjek. Jedno malo Ništa. Veliko u Tvojim očima. Zato se i utječem Tebi, da me spasiš od zla koje polako ruši ovaj svijet. Ne daj da sruši i mene. Molim Te.