Korizma Frame Hercegovina – Mladi, vjera i razlučivanje zvanja
Utorak, 28. veljače 2017. | Broj čitanja: 799
 
 

Papa Franjo uputio je 13. siječnja jedno pismo mladima iz cijeloga svijeta. Ako kojim slučajem niste upratili, nakon čitanja uvodnih riječi toga pisma bit će vam puno toga jasnije: Predragi mladi, s radošću u srcu navješćujem vam da će se u listopadu 2018. g. održati Biskupska sinoda na temu: „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja.“ Želio sam da upravo vi budete u središtu pozornosti jer vas posebno nosim na srcu.

 

Nakon Sinode o novoj evangelizaciji i dviju sinoda posvećenima obitelji, na red su došli mladi. Uz Papino pismo, objavljen je i pripremni dokument koji bi mladima trebao poslužiti kao kompas na ovom putu njihove priprave za sinodu. U tom dokumentu jasno se može iščitati što se misli pod pojmom razlučivanje zvanja. Ono se sastoji u pozivu na ljubav što se ostvaruje preko onih životnih izbora koji se tiču temeljnih životnih staleža – braka, svećeništva i redovništva – kao i zvanja što se očituju u načinima društvenog i političkog djelovanja, načina života općenito, upravljanja vremenom i novcem, itd. Cilj razlučivanja zvanja bila bi preobrazba svih ovih stvarnosti u svjetlu vjere, kako bismo iskoračili prema punini radosti na koju smo svi pozvani. Papa nas, stoga, u svom pismu poziva na slušanje glasa Božjega koji dahom Duha Svetoga odzvanja u vašim srcima. Što je Bog želio reći Abrahamu pozivajući ga na „izlazak“? Zasigurno ne da bi pobjegao od svojih i od svijeta. Radilo se, naprotiv, o snažnom pozivu, zbog kojeg treba ostaviti sve i otići u jednu novu zemlju. Koja je za nas danas ta nova zemlja, ako ne jedno pravednije i bratskije društvo za kojim u dubini duše čeznete i koje želite izgraditi sve do periferija svijeta?

 

 

Želim vas također podsjetiti na Isusove riječi što ih je jednom uputio učenicima nakon što su ga upitali: „Učitelju, gdje stanuješ?“. On im odgovori: „Dođite i vidite“ (Iv 1, 38-39). Isus je i u vas upro svoj pogled pozivajući vas da mu krenete ususret. Predragi mladi, jeste li se već susreli s tim pogledom? Jeste li čuli taj glas? Jeste li osjetili taj poticaj koji vas zove na put? Siguran sam da, premda se čini kako zaglušujuća buka vlada svijetom, ovaj poziv nastavlja odzvanjati u vašoj duši otvarajući ju punini radosti. To će biti moguće u onoj mjeri u kojoj, također uz pomoć dobroga stručnoga vodstva, uzmognete krenuti na put razlučivanja kako bi otkrili Božji naum u vašem životu. I onda kada vam je isti život označen nestalnostima i padovima, Bog, bogat milosrđem, pruža vam ruku kojom vas podiže.

 

Netko bi mogao pomisliti da će tek jedna skupina odabranih na sinodi pričati o mladima, bez da mlade itko išta pita. No, papa Franjo u svom pismu nastavlja: Bolji svijet se gradi zahvaljujući i vama, vašoj volji za promjenama i vašoj dobrohotnosti. Ne bojte se slušati Duha Svetoga koji vas potiče na odvažne izbore, ne oklijevajte kada savjest od vas traži i rizik u nasljedovanju Učitelja. I Crkva želi čuti vaš glas, vašu osjetljivost, vašu vjeru; čak i vaše sumnje i vaše kritike. Neka se čuje vaš vapaj, neka odjekne u vašim zajednicama kako bi dopro i do pastira! Sveti Benedikt preporučivao je opatima posavjetovati se i s mladima prije svake važne odluke, jer „često upravo najmlađemu Gospodin objavljuje bolje rješenje“ (Pravilo sv. Benedikta, III., 3). Na koji način će se ovaj glas mladih čuti? U spomenutom pripremnom dokumentu nalazi se i jedan upitnik, na koji su mladi u dobi između 16 i 29 godina pozvani odgovoriti. Vjerujem da se sada u mnogima rađa pitanje kako i kome poslati odgovore. O načinima sudjelovanja u pripremi za sinodu zasigurno će se za sebe očitovati svako crkveno tijelo kojemu je spomenuti dokument upućen. I naša franjevačka obitelj pozvana je dati svoj doprinos u ovoj pripremi.

 

 

FRAMA Hercegovina rado se odazvala Papinom pozivu. Ovom prigodom naš duhovni asistent, fra Antonio Šakota, zajedno s dvoje framaša iz Mostara, Mariom Rajičem i Andreom Jurić, priredio je jednu knjižicu. Ona počinje Papinim pismom kako bi se framaši već na početku upoznali s onim što ih u narednom razdoblju čeka, a završava upitnikom na kojeg su pozvani odgovoriti do 1. lipnja, kako bi se sav materijal sabrao, uredio i poslao u franjevačku generalnu kuriju do 1. rujna. Znajući da svemu u životu treba pristupiti s prethodnom pripremom, središnji dio knjižice ispunjen je molitvom. Naš duhovni asistent sastavio je molitvu sv. Ivanu, apostolu i evanđelistu, ljubljenom učeniku, koji je vrlo mlad odlučio svoju mladost posvetiti Kristu. Sama molitva sastoji se od 6 razmatranja, s biblijskim odlomcima u kojemu se spominje apostol Ivan i prigodnim meditacijama. Budući da je od Čiste srijede do Velike subote 46 dana, a FRAMA u Hercegovini 23, svako će mjesno bratstvo u korizmi na sebe uzeti dva dana ispunjajući ih molitvom kako bismo u ovogodišnjem korizmenom hodu tražili od Boga snagu i mudrost, a od sv. Ivana zagovor i zaštitu, na putu koji nam predstoji.

 

Dragi framaši, želimo vam blagoslovljen i radostan ovaj korizmeni hod koji započinjemo, kako bismo po zagovoru sv. Ivana smogli snage hrabro zakoračiti putem evanđelja i otvoreni poticajima Duha Božjega odgovoriti na Kristov poziv u svom životu.

- frama-hercegovina.com
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Održan izborni kapitul OFS-a Hercegovine
22/03/17 | Broj čitanja: 777 | Autor: Mirjana Ćavar, OFS Široki Brijeg
» Natječaj za festival duhovne glazbe Franjevačke mladeži - XX. Framafest
02/03/17 | Broj čitanja: 118 | Autor: frama-ofs.com
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
» Hodočašće u Asiz
24/04/17 | Čitanja: 983
» Uskrsnuo je! – Ili nije?
27/04/17 | Čitanja: 301
» Naš petak: Molitveni sastanak
30/04/17 | Čitanja: 232
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Naša La Verna
'' Ti si Tajna kojoj idem, u vjeri ja ću hodati! '' Koliko sam puta pala, koliko sam se puta podigla. No uvijek sam osjećala ruke koje su mi podupirale leđa, neke ruke toliko snažne koje su pretrpjele sve moje padove. Sve moje padove, one padove u dubine. One padove iz kojih se sama nikada ne bih uspjela izvući. I u tim dubinama svojih grijeha sam pronalazila korak pokraj svoga. Uvijek onaj jedan te isti korak. Dovoljno tih da ga ne čujem, ali dovoljno vidljiv da ga osjetim. Dovoljno jak da ga želim uvijek uz sebe. Ne razumijem ljude koji ne osjete taj korak pokraj sebe. Žalim ljude koji ne osjećaju ruke koje ih drže. One ljude koji nisu ni svjesni koliko te ruke mogu nositi. Koliko bola, koliko suza, koliko udaraca. Sve moje u tim je rukama.   Sva moja sreća je u tim koracima. Toliko volim te korake, da ni svoje ne vidim. Jer me nose. Kao da moje noge nisu moje,jer ih tuđe noge nose. I kada padam,osjećam da me netko drži, da ne potonem. Da ne udahnem taj gorki pad. Volim te ruke. Volim Njega,jer kada mu jednom sve predaš ne želiš otići. I trudiš se,ali svijet je jači. Jači za nas tinejdžere,ali ne i za Njega. Za Svemogućega, za moga Spasitelja, za moga Najboljeg prijatelja. Koliko sam god teška On me nosi.   Ja mu sve predajem. Svaki svoj pad iz kojeg me podigao, svaki svoj korak koji je on ponio. Sve je Njegovo, jer sam ja Njegova. Svaki moj udisaj njemu sam predala. Svaki moj grijeh,On je oprostio. Zbog Njega svoju težinu ni ne osjećam, jer on je teži. On je jači, moj Isus. I tvoj je On. Samo Ga potraži. Tu u kutu svoje sobe. Sklopi ruke i moli. Ne posustaj i voli. Voli Ga svim srcem, pokušaj Mu biti sličniji. Jer On nikada ne odustaje od tebe, postoji li bolji prijatelj od takvoga? Postoji li bolji od Njega? Postoji li išta na ovom svijetu ljepše od slavljenja onoga koji me nosi, prenosi, kroz kušnje i patnje. Da me ojača, i da potvrdi da Ga volim. Dopusti Mu da zna da si Njegov. Vratit će ti stostruko,vjeruj mi. Ja znam, ja uistinu znam da je tako. Ja znam da Te voli, da se s tobom bori i da te sada gleda, razmišljajući kako nisi ni svjestan koliko mu značiš i koliko si poseban,jer Njemu jesi.