Započinju »VII. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca«
Ponedjeljak, 30. siječnja 2017. | Broj čitanja: 1422
 
 

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu 4. veljače započinju »VII. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca« u povodu 72. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Priređuje ih Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem. Sve će zemaljskim vezama i preko interneta uživo prenositi i Radiopostaja Široki Brijeg (radiosirokibrijeg.com).


Program kroz prva tri dana započinje molitvom krunice i razmatranjem u 17.30, zatim slijedi sv. misa zadušnica u 18.00. Ovogodišnji predvoditelj bit će prof. dr. don Tonči Matulić s KBF-a u Zagrebu.


Kroz spomenuta tri dana podijelit će se i nagrade onima koji su sudjelovali na »VI. nagradnom natječaju« s temom pobijeni hercegovački franjevci. Prvoga dana nagrade će dobiti pučkoškolci, drugoga mladež, a trećega odrasli.


Četvrtoga dana, na sam dan Obljetnice, 7. veljače, program započinje u 16.00 molitvom pred ratnim skloništem, mjestom ubojstva i spaljivanja 12 franjevaca iz širokobriješkog samostana. Nastavlja se molitvom pred grobom gdje su trenutno pokopana 24 ubijena hercegovačka franjevca. Slijedi sv. misa zadušnica koju će predvoditi i na njoj propovijedati dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Na kraju će vicepostulator fra Miljenko Stojić iznijeti rad Vicepostulature kroz prošlu godinu, a gvardijan fra Tomislav Puljić izreći će riječi dobrodošlice i zahvale.


I ove će godine 7. veljače biti obilježen također kao »Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk«, što ga je proglasio grad Široki Brijeg, te kao »Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja«, što ga je proglasila Zapadno-hercegovačka županija.

 

Nadamo se da će biti poslušan naputak sadržan u odluci proglašenja Dana sjećanja da se popodne zatvore mjesta rada tako da i djelatnici u njima mogu doći u samostansku crkvu na sv. misu. U sklopu ovih dana sjećanja, dan prije, 6. veljače, u 10.00 izaslanstvo Grada Širokog Brijega i izaslanstvo Zapadno-hercegovačke županije te izaslanstvo Vicepostulature položit će vijenac, zapaliti svijeću i pomoliti se za sve pobijene franjevce i puk Božji na Trgu širokobrijeških žrtava.

- www.pobijeni.info
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Kava s Magdalenom Džinić Hrkać
04/08/18 | Broj čitanja: 488 | Autor: frama.ba
» Mlada misa fra Jure Barišića
31/07/18 | Broj čitanja: 607 | Autor: frama.ba
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
 Svakog jutra, u malom bogatom kraljevstvu, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.   Svi su na dvoru oponašali kralja: jer zaista ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj. Prosjak se nije obeshrabrivao i svakog je jutra iznova dolazio i predavao kralju u ruke svoj dar. Iako mu je to bilo već dosadilo, kralj je ipak primao dar, uz smješak i odlagao ga u jednu košaru. Bila je već krcata i jedva je u nju više moglo stati sve voće koje je prosjak s ljubavlju, pažnjom i strpljivošću donosio. Jednog dana najdraži kraljev majmun uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga, a onda ga je odmah bacio pred kralja. Kralj je, sav u čudu, ugledao usred jabuke dijamant. Istog trena je naredio da se otvori sve voće koje je bilo nagomilano u košari i u svakoj je jabuci našao dijamant. Još uvijek u čudu, kralj je dozvao neobičnog posjetioca i zatražio objašnjenje. Ovaj je odgovorio: “Donosio sam vam ove darove da shvatite da vam život svakoga jutra nudi poseban dar na koji vi zaboravljate radi silnog ovog bogatstva kojim ste okruženi. Taj dar je svaki novi dan koji započinje.” Mnoge stvari izgledaju isuviše važne, ali postoji jedno dobro koje sve nadilazi i koje je kao dijamant skriven u našem srcu – to je osmijeh što ga darujemo onome kome je potreban. Nosim li svakoga jutra nekome svoj dar?
Naša La Verna
Hvaljen Isus i Marija! U ovom mjesecu naša stranica započela je s obradom nekih novih tema gledanih iz naše perspektive, perspektive mladih ljudi koji se susreću s mnogobrojnim izazovima u svom odrastanju. Prva tema s kojom se započelo su IZLASCI. Kod nas se, u ovoj kršnoj Hercegovini, pod tim „izlasci“ najviše misli na odlazak u diskoteke, kafiće ili kojekakva druga mjesta gdje dominiraju alkohol, izazovno oblačenje i plesanje i najčešće jedna određena vrsta glazbe. Pretpostavljam da svi znate o kojoj vrsti glazbe se radi. Riječ je o tzv. cajkama, narodnjacima ili turbofolku, koji god naziv preferirate. Turbofolk je glazbeni stil nastao u Srbiji u ranim 90-im godinama. Nastao je iz pop-folk glazbenog stila, uz velik utjecaj modernih stilova, a sam naziv turbofolk smislio je crnogorski pjevač Rambo Amadeus: „Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime.“ Za turbofolk se veže čitava subkultura definirana vulgarnošću. Tekstovi su često o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi ili ženama koje imaju probleme s nevjernim muževima, o ženama od kojih se očekuje da izgledaju kao jeftine prostitutke, a od muškaraca se očekuje da imaju hrpu novaca i da sve takve žene pošteno plate i da izgledaju poput nekog mafijaša s pištoljem u ruci, velikom zlatnom lančinom oko vrata i tamnim sunčanim naočalama nataknutim na veliku glavu, bez obzira što se radnja odvija u prostorima gdje je praktički mrkli mrak i suncu nema ni traga. To je taj stil. Smatra se da je glavni promotor režim Slobodana Miloševića u Srbiji za vrijeme osvajačkog ratnog pohoda na Hrvatsku i BiH. Iz ovih par općenitih podataka možemo zaključiti o čemu se radi i što ova vrsta glazbe (ako se uopće može nazvati glazbom) nosi i prezentira. Poražavajuća je činjenica koliko se ta cajka duboko ukorijenila u naš hrvatski, katolički narod. Poslužit ću se jednom komičnom rečenicom s jednog popularnog Instagram profila: „JESAM SE ZAOVO BORIJO?“ I uistinu, jesu li se naši preci za ovo borili? Nije ovdje samo stvar što cajke dolaze iz Srbije (ustvari sad više i ne dolaze samo iz Srbije), jer u Srbiji ima mnoštvo odličnih izvođača koji ne pripadaju ovom jeftinom stilu. Cajke su kako je gore rečeno povezane s režimom koji je napadao nas Hrvate, ali cajke svojim nemoralom našu kulturu i sve naše vrijednosti za koje smo se borili od stoljeća sedmog odvode u propast. Ako pitate mlade zašto slušaju cajke, većina će ih odgovoriti da danas to svi slušaju, da je uz njih najbolji provod, da nitko više ne gleda tko je tko jer je glazba dobra, a provod lud i nezaboravan. Puno će ih reći kakve veze oni imaju s tim ratom, kako je to bilo prije njih, da oni ne znaju što je rat, kako je to bilo pa prošlo i da ih to i ne zanima previše. To je jedna velika šamarčina svima onima koji su branili domovinu i položili svoje živote za nju. Za svoju DOMOVINU i VJERU. To je šamar onima koji vole i poštuju svu tradiciju i kulturu koja se prenosila generacijama iste te domovine. Jedan grafit sa svojim natpisom „DANAŠNJA DICA SLUŠAJU CAJKE, PRIČE O VUKOVARU NJIMA SU BAJKE“, prikazuje bolnu istinu našeg društva. Reći kakve veze mi imamo s tim ratom i tim što su branitelji učinili za nas, možemo onda također sagledati i na jedan drugačiji način. Kakve veze mi onda imamo s nekime tko je raspet prije 2000 godina, nekime tko je za nas umro mučeničkom smrću na križu? Kakve? Zanimljivo je jedno sociološko istraživanje koje pokazuje da će, statistički gledano, turbofolk vjerojatnije slušati oni koji se deklariraju kao domoljubniji i konzervativniji. To se možda i najbolje vidi za vrijeme utakmica hrvatske reprezentacije, evo najsvježiji primjer je ovaj sa svjetskog nogometnog prvenstva gdje se za vrijeme hrvatskih utakmica snažno ističe domoljublje, kune se u svoju domovinu. A onda, po završetku te parade, vraća se svojim omiljenim „pevaljkama“. Nakon ovog fantastičnog uspjeha naših nogometaša na nedavnom svjetskom prvenstvu gdje su uspjeli ujediniti cijelu naciju savršeno do izražaja dolazi stih iz jedne Škorine pjesme: „Sad je moderno nositi kockasto, a poslije neka čudna muzika.“ Privodeći ovo piskaranje kraju zaključak je da je glazba dio kulture, a turbofolk i narodnjaci su odraz nekulture i primitivizma. U turbofolku je lako biti cool, bitno je da si tu gdje su svi, oskudno odjeven/a, „ušiven“ od alkohola, bitno je da si dio tog krkanluka koji se na kraju okarakterizira kao dobar provod. S druge strane, nije svaki žanr za svakoga - i to je savršeno uredu. Razlike treba poštivati te iz njih zapravo i učiti. No, cajke u sebi teško sadržavaju išta vrijedno. One prije predstavljaju svojevrsno nazadovanje i degradaciju kulture, što se ne očituje samo u glazbi, već i u samom načinu života na koji nas takva glazba potiče. Način života koji nas usmjerava na tjelesno i materijalno, način života koji nije u skladu s našim katoličkim vrijednostima kreposti i čistoće. Vrijednostima koje nam je Krist ostavio. Na nama je hoćemo li se izdići iznad toga i izabrati Krista, nevezano samo uz turbofolk i glazbu, već za naš cijeli život općenito. Pavao u svojoj poslanici Solunjanima kaže: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ Uistinu dobra poruka za naš život, zar ne?   Mir i dobro!