Započinju »VII. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca«
Ponedjeljak, 30. siječnja 2017. | Broj čitanja: 995
 
 

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu 4. veljače započinju »VII. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca« u povodu 72. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Priređuje ih Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem. Sve će zemaljskim vezama i preko interneta uživo prenositi i Radiopostaja Široki Brijeg (radiosirokibrijeg.com).


Program kroz prva tri dana započinje molitvom krunice i razmatranjem u 17.30, zatim slijedi sv. misa zadušnica u 18.00. Ovogodišnji predvoditelj bit će prof. dr. don Tonči Matulić s KBF-a u Zagrebu.


Kroz spomenuta tri dana podijelit će se i nagrade onima koji su sudjelovali na »VI. nagradnom natječaju« s temom pobijeni hercegovački franjevci. Prvoga dana nagrade će dobiti pučkoškolci, drugoga mladež, a trećega odrasli.


Četvrtoga dana, na sam dan Obljetnice, 7. veljače, program započinje u 16.00 molitvom pred ratnim skloništem, mjestom ubojstva i spaljivanja 12 franjevaca iz širokobriješkog samostana. Nastavlja se molitvom pred grobom gdje su trenutno pokopana 24 ubijena hercegovačka franjevca. Slijedi sv. misa zadušnica koju će predvoditi i na njoj propovijedati dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Na kraju će vicepostulator fra Miljenko Stojić iznijeti rad Vicepostulature kroz prošlu godinu, a gvardijan fra Tomislav Puljić izreći će riječi dobrodošlice i zahvale.


I ove će godine 7. veljače biti obilježen također kao »Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk«, što ga je proglasio grad Široki Brijeg, te kao »Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja«, što ga je proglasila Zapadno-hercegovačka županija.

 

Nadamo se da će biti poslušan naputak sadržan u odluci proglašenja Dana sjećanja da se popodne zatvore mjesta rada tako da i djelatnici u njima mogu doći u samostansku crkvu na sv. misu. U sklopu ovih dana sjećanja, dan prije, 6. veljače, u 10.00 izaslanstvo Grada Širokog Brijega i izaslanstvo Zapadno-hercegovačke županije te izaslanstvo Vicepostulature položit će vijenac, zapaliti svijeću i pomoliti se za sve pobijene franjevce i puk Božji na Trgu širokobrijeških žrtava.

- www.pobijeni.info
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
» Sabor Frame 2017
21/08/17 | Čitanja: 381
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Naša La Verna
Vruć neki dan. Devetnice počele. Navještaj početka nove školske godine. Ja opet odlutala, kao uvijek ljeti. Ali, poslije devetnice bilo je klanjanje. Bila sam na klanjanju i ostavila dušu na crkvenoj klupi. Isplakala potok za sve ožednjele vukove u šumi. Pogledala u onaj tamjan kako pleše po najljepšoj crkvi na svijetu. Svojim plesom me zadivio. Duh Sveti. Znam, to je bio On. U jednom trenutku sam osjetila nenormalne trnce. Neke vruće trnce, koji u meni gore i hoće živjeti. Mislila sam da mi je došlo zlo i onda sam se odjednom sjetila što sam večer prije molila Boga. Molila sam ga da pokopa čovjeka koji je nekad u davnoj prošlosti ostavio svoje korijenje u mom tijelu i s vremena na vrijeme izađe na vidjelo. Htjela sam svim srcem pokopati tu staru osobu i u potpunosti završiti gradnju nove. Ti trnci. To je bio lijek. Za moje misli, moju dušu, srce i tijelo. Ti trnci su bili čisti Duh Sveti koji mi uslišava molitvu i koji dopušta mom novom, boljem biću da diše, da diše plućima koje je stari čovjek gušio. I osjetim, ja dišem. I osjetim duša mi je izliječena. I osjetim da me opet primio. Osjetim da Ga moje srce opet shvaća kao Najboljeg Prijatelja, a na jedno vrijeme je u potpunosti zaboravilo na Njega. Nisi mi jasan Isuse, iako toliko silno želim biti barem nalik Tebi. Nije mi jasno što me primaš svako 3 mjeseca, što me primaš nakon svakog mog lutanja? Nije mi jasno zašto ja ne mogu prema Tebi biti barem upola dobra kao što si Ti prema meni? Sama sebi nisam jasna, kako uopće uspijem zalutat pokraj takve ljubavi. Najveće i čiste. Najčišće na ovom svijetu. Kako uspijem otići od svjetlosti u tamu. Zašto, kako, koliko još puta? To mora da je ono ljudsko u meni što mi ne da mira, i čega se uporno pokušavam riješiti ali nisam dovoljno jaka. Ali nekako mislim da jesam dovoljno Tvoja. Ustvari znam samo da sam Tebi u svakom slučaju dovoljna, a ostalo je na meni. Na meni je birati: svjetlo ili tama, ljubav ili mržnja, blizina ili udaljenost. Sasvim slučajno znam za što se od sada odlučno borim. Isuse, vjeruj mi, ovaj put Ti stvarno vjerujem i ovaj put ću stati uz tvoju svjetlost vješto krijući tamu ljudskosti koja mi ne da mira, koja mi ne da Tebe. Ali Isuse, biti Tvoja je sve što ja želim biti, sve što trebam i sve što već jesam. Samo moram malo bolje kopati, u sebi, da iskopam još više Tebe. Jer ja znam Isuse, tu si. Uvijek si tu. Ti nikada i nisi otišao, hvala Ti na tome.