Brigita Bošnjak: Moj odlazak u klarise je ispunjenje poziva na koji sam pozvana!
Nedjelja, 18. prosinca 2016. | Broj čitanja: 4461
 
 

Potpuno se posvetiti Bogu, slijediti Isusa i reći zbogom svjetovnom životu, upravo je ono što je odlučila dvadesetdvogodišnja Brigita Bošnjak iz Orašca koja će ovih dana ući u 2. franjevački red sestre klarise, zatvoreni red gdje sestre posvećuju svoj život Bogu u strogoj klauzuri.

 

Brigita Bošnjak je rođena na Orašcu, osnovnu školu je završila u Ripcima, srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru.

 

Što je bilo presudno za ovakvu odluku?

Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.

 

Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise?

O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla “evo me”.

 

Kako si se nosila s tom odlukom?

Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom života, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.

 

Što je, dakle, bilo presudno?

U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.

 

Kaži nam nešto o klarisama.

Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.

 

Kako izgleda jedan dan u samostanu?

Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlače u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s radom do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.

 

Jesu li dozvoljene posjete?

Posjete su dozvoljene, ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.

 

 

Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu?

Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i pitaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.

 

Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji?

U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.

 

Kako se osjećaš pred odlazak?

Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana.


Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života?

Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićima, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.

 

Je li bilo kušnji?

Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.

 

Je li te strah, ipak ideš u nešto nepoznato?

U početku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.

 

Što bi poručila mladima?

Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svin životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.

- ramski-vjesnik.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.