Brigita Bošnjak: Moj odlazak u klarise je ispunjenje poziva na koji sam pozvana!
Nedjelja, 18. prosinca 2016. | Broj čitanja: 3651
 
 

Potpuno se posvetiti Bogu, slijediti Isusa i reći zbogom svjetovnom životu, upravo je ono što je odlučila dvadesetdvogodišnja Brigita Bošnjak iz Orašca koja će ovih dana ući u 2. franjevački red sestre klarise, zatvoreni red gdje sestre posvećuju svoj život Bogu u strogoj klauzuri.

 

Brigita Bošnjak je rođena na Orašcu, osnovnu školu je završila u Ripcima, srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru.

 

Što je bilo presudno za ovakvu odluku?

Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.

 

Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise?

O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla “evo me”.

 

Kako si se nosila s tom odlukom?

Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom života, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.

 

Što je, dakle, bilo presudno?

U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.

 

Kaži nam nešto o klarisama.

Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.

 

Kako izgleda jedan dan u samostanu?

Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlače u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s radom do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.

 

Jesu li dozvoljene posjete?

Posjete su dozvoljene, ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.

 

 

Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu?

Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i pitaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.

 

Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji?

U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.

 

Kako se osjećaš pred odlazak?

Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana.


Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života?

Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićima, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.

 

Je li bilo kušnji?

Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.

 

Je li te strah, ipak ideš u nešto nepoznato?

U početku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.

 

Što bi poručila mladima?

Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svin životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.

- ramski-vjesnik.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Nacionalna izborna skupština Frame i Nacionalni izborni kapitul OFS-a BiH
11/05/17 | Broj čitanja: 667 | Autor: Klaudija Vujica
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
» Najavljujemo: Svećeničko ređenje
23/06/17 | Čitanja: 2372
» Posjet generalnog ministra Reda Manje Braće
19/06/17 | Čitanja: 936
» Ti
25/06/17 | Čitanja: 327
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Naša La Verna
Zaštekao mi je dar pisanja u zadnje vrijeme, ne znam što se događa, nikako svoje osjećaje ne mogu prenijeti na papir ili na tipkovnicu. Osjećam se kao da ne govorim dovoljno razgovijetno i da ne pišem dovoljno čitljivo. Ali davno mi je rečeno da svoje talente Njemu treba predati, Njemu trebaju služiti. Svaki svoj talent koristi kako bi proslavio Njega. I to sam i činila, bar sam se trudila to činiti. Činim i sada, ali kao da ne znam više kako. Ne mogu reći da ne osjećam način, znam koji su moji talenti, svjesna sam ih, ali nekad se i oni umore pa pritisnu tipku 'Stop', a ja ih silim da pritisnu onu 'Nastavi'. Jesi li ti svjestan svojih talenata? Jesi li svjestan koliko posjeduješ? Je li znaš na koji će se On način proslaviti kroz tebe? Jako je teško to otkriti, zar ne? Nekad se ti talenti toliko ukopaju u nama da ni ne znamo imamo li ih uopće. Zatim nam dolaze misli da nas manje voli Onaj gore, da smo mu manje potrebni. Pa čak i da mu nismo uopće potrebni da bi se On očitovao u svijetu. Sada ti On preko mene govori da nisi u pravu. Govori ti da imaš talente veće od mojih, veće od svih na ovom svijetu. Govori ti kako ćeš ih upotrijebiti. Kako ćeš se odužiti za njih. Ali ne čuješ dovoljno dobro, ili se uopće ne trudiš čuti? Toliki su poklopili uši i spustili pogled trudeći se da ga ne čuju i ne vide, a nisu ni saznali kolika je radost živjeti Njemu na čast i upotrijebiti sve dobro što posjeduješ, s Njim. Ni ne znaju kako je drugačije živjeti da znaš zašto živiš i komu živiš. Kako je posebno znati da nisi sam. Kako je veliko življenje radi bolje smrti. Mnogi me ne razumiju što im pokušavam reći, jer eto moji talenti nikako da se probude iz sna kojeg su nedavno počeli snivati. Ja ih trzam, ali znam samo će ih On trgnuti.   No ima jedna razlika između mene i tebe. S ponosom ću je reći. Ja ću sa molitvom na usnama čekati Njega da mi kaže sada si opet spremna nositi Moju riječ po svijetu, sada su tvoji talenti jači, sada su spremniji za Mene. Sada pođi. Idi i stvaraj! Stvaraj moje kraljevstvo u svom malom kraljevstvu. Stvori svoju malu riječ koja će Moju veliku prenositi. Idi i pomozi drugima da me nađu, stvaraj tako da drugi vide stvoreno. Moli, pa ćeš osjetiti isto ovo što osjećam. Vjeruj mi. Vrijedi. Pokušaj, pa ćeš shvatiti. Sada, idi i stvaraj!