Brigita Bošnjak: Moj odlazak u klarise je ispunjenje poziva na koji sam pozvana!
Nedjelja, 18. prosinca 2016. | Broj čitanja: 3804
 
 

Potpuno se posvetiti Bogu, slijediti Isusa i reći zbogom svjetovnom životu, upravo je ono što je odlučila dvadesetdvogodišnja Brigita Bošnjak iz Orašca koja će ovih dana ući u 2. franjevački red sestre klarise, zatvoreni red gdje sestre posvećuju svoj život Bogu u strogoj klauzuri.

 

Brigita Bošnjak je rođena na Orašcu, osnovnu školu je završila u Ripcima, srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru.

 

Što je bilo presudno za ovakvu odluku?

Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.

 

Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise?

O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla “evo me”.

 

Kako si se nosila s tom odlukom?

Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom života, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.

 

Što je, dakle, bilo presudno?

U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.

 

Kaži nam nešto o klarisama.

Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.

 

Kako izgleda jedan dan u samostanu?

Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlače u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s radom do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.

 

Jesu li dozvoljene posjete?

Posjete su dozvoljene, ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.

 

 

Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu?

Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i pitaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.

 

Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji?

U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.

 

Kako se osjećaš pred odlazak?

Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana.


Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života?

Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićima, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.

 

Je li bilo kušnji?

Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.

 

Je li te strah, ipak ideš u nešto nepoznato?

U početku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.

 

Što bi poručila mladima?

Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svin životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.

- ramski-vjesnik.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
» Izabrano novo Vijeće naše Frame
14/10/17 | Čitanja: 781
» Naš petak: Molitveni sastanak
21/10/17 | Čitanja: 253
Stol riječi
 Gospodine Isuse, i večeras u tišini prebirem svoje misli. Svjesna sam toga da puno stvari ne štima. Cijelo ljeto je za mojim leđima i puno se stvari dogodilo, i svi ti događaji kao da su se prelomili u meni. Prohujali su samo tako i sad se s okusom gorčine u ustima pitam „Jesam li mogla bolje?“ Odmor se približio kraju, ali ja ne osjećam radost u sebi. Osjećam neku težinu koja iz dana u dan pritišće moje biće. Prošla su ta tri mjeseca gdje je bilo previše svega, a premalo Tebe. Letio je dan za danom, a ja sam ostala zatvorena u svojoj ljusci daleko od Tebe.   Isuse, trebam Te. Isuse, dođi i nahrani moje srce, poravnaj sve ono krivudavo, dodirni me svojom ljubavlju. Ispred mene je puno toga, bliže se i naša primanja i obećanja. Pripremi moje srce da ti odlučno i iskreno obećam da ću Te slijediti. Daj mi samo djelić Tvoje snage da krenem ispočetka, da ne očajavam nego da budem uistinu radosna što Te imam za prijatelja. Isuse, pruži mi svoju ruku i povedi me na pravi put. Hvala Ti, jer već osjetim da rasvjetljuješ ovu tamu koja se nastanila u meni.   Kroz glavu mi prolaze Tvoje riječi :“ Gdje su vladari naroda, gdje gospodari zvijeri zemaljskih, gdje oni koji se igrahu ptica nebeskih i oni koji zgrtahu srebro i zlato- u što se ljudi uzdaju, te ne bijaše kraja njihovu zgrtanju? I gdje su oni koji s tolikim trudom srebro kovahu da im djela nitko natkriliti ne može? Isčezli su, otišli u Podzemlje.“ Tvoje me riječi Isuse još jednom podsjećaju da trebam usporiti svoj korak i ostati blizu Tebi. Pomozi mi da se ne izgubim u vrtlogu svojih želja, zaboravljajući da samo Ti možeš pružiti ono što moja žedna duša traži. Hvala Ti, dragi moj Prijatelju <3
Naša La Verna
Vruć neki dan. Devetnice počele. Navještaj početka nove školske godine. Ja opet odlutala, kao uvijek ljeti. Ali, poslije devetnice bilo je klanjanje. Bila sam na klanjanju i ostavila dušu na crkvenoj klupi. Isplakala potok za sve ožednjele vukove u šumi. Pogledala u onaj tamjan kako pleše po najljepšoj crkvi na svijetu. Svojim plesom me zadivio. Duh Sveti. Znam, to je bio On. U jednom trenutku sam osjetila nenormalne trnce. Neke vruće trnce, koji u meni gore i hoće živjeti. Mislila sam da mi je došlo zlo i onda sam se odjednom sjetila što sam večer prije molila Boga. Molila sam ga da pokopa čovjeka koji je nekad u davnoj prošlosti ostavio svoje korijenje u mom tijelu i s vremena na vrijeme izađe na vidjelo. Htjela sam svim srcem pokopati tu staru osobu i u potpunosti završiti gradnju nove. Ti trnci. To je bio lijek. Za moje misli, moju dušu, srce i tijelo. Ti trnci su bili čisti Duh Sveti koji mi uslišava molitvu i koji dopušta mom novom, boljem biću da diše, da diše plućima koje je stari čovjek gušio. I osjetim, ja dišem. I osjetim duša mi je izliječena. I osjetim da me opet primio. Osjetim da Ga moje srce opet shvaća kao Najboljeg Prijatelja, a na jedno vrijeme je u potpunosti zaboravilo na Njega. Nisi mi jasan Isuse, iako toliko silno želim biti barem nalik Tebi. Nije mi jasno što me primaš svako 3 mjeseca, što me primaš nakon svakog mog lutanja? Nije mi jasno zašto ja ne mogu prema Tebi biti barem upola dobra kao što si Ti prema meni? Sama sebi nisam jasna, kako uopće uspijem zalutat pokraj takve ljubavi. Najveće i čiste. Najčišće na ovom svijetu. Kako uspijem otići od svjetlosti u tamu. Zašto, kako, koliko još puta? To mora da je ono ljudsko u meni što mi ne da mira, i čega se uporno pokušavam riješiti ali nisam dovoljno jaka. Ali nekako mislim da jesam dovoljno Tvoja. Ustvari znam samo da sam Tebi u svakom slučaju dovoljna, a ostalo je na meni. Na meni je birati: svjetlo ili tama, ljubav ili mržnja, blizina ili udaljenost. Sasvim slučajno znam za što se od sada odlučno borim. Isuse, vjeruj mi, ovaj put Ti stvarno vjerujem i ovaj put ću stati uz tvoju svjetlost vješto krijući tamu ljudskosti koja mi ne da mira, koja mi ne da Tebe. Ali Isuse, biti Tvoja je sve što ja želim biti, sve što trebam i sve što već jesam. Samo moram malo bolje kopati, u sebi, da iskopam još više Tebe. Jer ja znam Isuse, tu si. Uvijek si tu. Ti nikada i nisi otišao, hvala Ti na tome.