Brigita Bošnjak: Moj odlazak u klarise je ispunjenje poziva na koji sam pozvana!
Nedjelja, 18. prosinca 2016. | Broj čitanja: 3928
 
 

Potpuno se posvetiti Bogu, slijediti Isusa i reći zbogom svjetovnom životu, upravo je ono što je odlučila dvadesetdvogodišnja Brigita Bošnjak iz Orašca koja će ovih dana ući u 2. franjevački red sestre klarise, zatvoreni red gdje sestre posvećuju svoj život Bogu u strogoj klauzuri.

 

Brigita Bošnjak je rođena na Orašcu, osnovnu školu je završila u Ripcima, srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru.

 

Što je bilo presudno za ovakvu odluku?

Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.

 

Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise?

O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla “evo me”.

 

Kako si se nosila s tom odlukom?

Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom života, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.

 

Što je, dakle, bilo presudno?

U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.

 

Kaži nam nešto o klarisama.

Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.

 

Kako izgleda jedan dan u samostanu?

Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlače u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s radom do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.

 

Jesu li dozvoljene posjete?

Posjete su dozvoljene, ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.

 

 

Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu?

Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i pitaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.

 

Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji?

U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.

 

Kako se osjećaš pred odlazak?

Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana.


Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života?

Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićima, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.

 

Je li bilo kušnji?

Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.

 

Je li te strah, ipak ideš u nešto nepoznato?

U početku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.

 

Što bi poručila mladima?

Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svin životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.

- ramski-vjesnik.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
» Škola animatora 2017./2018.
14/01/18 | Čitanja: 437
» Naš petak:Molitveni sastanak
20/01/18 | Čitanja: 302
» Primanja i obećanja Frame Međugorje
22/01/18 | Čitanja: 62
Stol riječi
 Gospodine, razgovaram s Tobom kako mi je pri srcu. Daj mi doživjeti da budem povezan s Tobom. Jedan mali djelić moga života ponovno je prošao. Ti i ja, nas dvojica bogatiji za jedan dan, Ti jer ljubiš, a ja, jer sam ljubljen. Učini me otvorenim Tvomu Svetom Duhu. Hoću mu dati prostora u svojoj nutrini. Moju osobnu situaciju stavljam u Tvoje ruke. Znam, prihvaćaš me kakav jesam. Hoću u svome životu tražiti Tvoju volju. Daj mi odvažnosti vjerovati i djelovati. Štiti me od štetnih utjecaja. Daj mi mudrosti tražiti i činiti dobro. Radujem se što živiš sa mnom, i što sam zaklonjen u Tvome srcu. Hoću pripadati Tvomu novom svijetu, radovati se u Tebi i slobodno Ti se povjeriti. Gospodine, Ti budi središte moga života. Ti budi moj put – prema Tebi ću se orijentirati. Ti budi moj ideal – za Tobom ću poći. Ti budi moj učitelj – Tebe ću slušati. Ti budi moj prijatelj – Tebe ću nasljedovati. Ti budi Gospodar moga života i prati me. Daj mi s Tobom iznova započeti.
Naša La Verna
 U posljednje vrijeme sve više slušamo priče kako su mlade generacije puno drugačije od prijašnjih. Bahati, lijeni, umišljeni, bezobrazni, samo su neki od pridjeva kojima se današnja mladež opisuje. Nažalost, ovakvi opisi su ponekad istini za pojedince ali ne za većinu, ne za svu mladež. Usprkos medijima i društvenim mrežama koji često kvare današnju mladež, ima još puno onih koji su ostali neiskvareni, onih koji žive po Božjim zapovijedima, ljubeći Boga i svoje bližnje. Pokušali smo spojiti tekstove takvih mladih u našoj Frami kako bi vam vratili nadu i uvjerili Vas da nismo iskvareni. Uzeli smo samo dijelove tekstova od nekoliko framaša koji su pokušali opisati svoju mladost i dali neke komentare o njoj, ali opet smatramo da će Vam to biti dosta da shvatite da mladi još uvijek žive onako kako bi trebali: slijedeći Boga, pomažući bližnjima, čineći dobra djela i trudeći kvalitetno provesti svoju mladost. Tekstove čije smo dijelove uklopili u jedan napisale su: Mirna Mandić, Ines Lasić, Gabrijela Karačić i Ana Mikulić. Slika je preuzeta sa www.labin.hr/Files/mladi-danas.jpg   "Ne kaže se ''mladost ludost'' bez razloga. Mislim da to točno jest tako, ipak što smo stariji pričamo priče iz prošlosti, točnije iz svoje mladosti. Pričamo sve ludorije koje smo prošli, loših se dana ne sjećamo. Kao i svako razdoblje u životu, i mladost ima svoje nedostatke. Ali ti nedostaci su neke slatke brige kao na primjer, hoću li proći matematiku, ili pak voli li on mene ili ne? Žao mi je što imam osjećaj da će mladi pamtiti samo Instagram profile i ''snapove'' koje su jedni drugima slali, nadam se da me osjećaj vara." "Ne možeš suditi knjigu po koricama, ali možeš po prvom poglavlju i sasvim sigurno po njenom zadnjem poglavlju." "U trenutku se dogodi i poziv - upis u Framu. Ta znaš da Njemu ne trebaju minute i sati da svoj savršeni plan sprovede u djelo. Međutim, izgradnja, ona se ne događa u trenutku. Ona traje godinama i jedinstvena je za svakog pojedinca." Frama te ljudima uči o ljudima, riječima o Franji i djelima o ljubavi. "Nećeš učiti iz skripte ili knjiga kao u školi. Učit ćeš od drugih. Zapanjena stanem uvijek kada vidim koliko sam naučila, ljudi upoznala, stvari spoznala. Koliko se Božja iskrica razgorila u meni u samo 4 godine framaštva. Mogao je On to u trenutku učiniti, ali vjera bez djela je mrtva. A zašto ubiti nešto što u sebi ima potencijal postati najljepša stvar na svijetu." "Voditi franjevački život je zahtjevno, ponekad i teško. No, uz Njegovu pomoć sve je puno lakše. Franjevački život je lak kada sve ide kako treba, ali u teškim trenucima, u kušnjama ti trebaš ostati sabran, učiniti ono ispravno. U današnjem vremenu to je u dosta slučajeva teško. Teško je iz razloga što prvo trebaš spoznati ono ispravno, a onda tako i postupiti. Nerijetko se događa da se suprotstavljaš većini današnje mladeži, ispadaš zaostao. Srećom, nas framaša ima poprilično u našoj sredini stoga pomažemo jedni drugima pronaći put koji je ispravan." "I da, Frama mi je pomogla da shvatim tko sam i što sam... Iako je nekada možda bilo teško to protumačiti i uopće zamisliti, kroz nekoliko posljednjih godina gore, na Brijegu, shvatila sam da sam ja dijete Božje. Ja sam ona koju je On stvorio na svoju sliku i priliku, ja sam ona za koju je prolio svoju krv, ja sam ona koju ljubi više od svega i kada to shvatiš, shvatit ćeš koliko si vrijedan. A nakon toga znati ćeš reći "ne" svemu onom što te odvlači od Boga i umanjuje tu svoju vrijednost. Pa čovječe, toliko si vrijedan da je netko umro iz ljubavi prema tvojoj ljubavi i ne zaboravi to!"