Petorica fratara položila doživotne zavjete u Mostaru
Četvrtak, 22. rujna 2016. | Broj čitanja: 1984
 
 

U nedjelju 18. rujna 2016., petorica fratara


fra Jure Barišić (r. 1979.) iz Župe sv. Ante, Šuica;
fra Dragan Bolčić (r. 1989.) iz Župe sv. Ivana Krstitelja, Konjic (nastanjen u Župi sv. Jakova ap., Međugorje);
fra Jozo Hrkać (r. 1992.) iz Župe Uznesenja BDM, Široki Brijeg;
fra Robert Kavelj (r. 1990.) iz Župe bl. Alojzija Stepinca, Chicago;
fra Robert Pejičić (r. 1992.) iz Župe sv. Petra i Pavla, Mostar,

 

položili su svečane (doživotne) zavjete u Mostaru. Svečano misno slavlje predvodio je provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko u koncelebraciji s mostarskim župnikom fra Božem Milićem, meštrom hercegovačkih bogoslova fra Ivanom Landekom ml., uz još tridesetak braće i brojnim pukom u mostarskoj crkvi.
Misno slavlje uzveličali su svojim pjevanjem bogoslovi i novaci uz ravnanje fra Stanka Mabića. U liturgiji su u asistenciji služili bogoslovi, uz ravnanje ceremonijera fra Antonia Šakote.

 

U svojoj je propovijedi fra Miljenko mladu braću koja daju svečane zavjete pozvao na budnost, da im svjetla vjera bude potkrijepljena djelima i neka osvjetljava životni prostor ne samo njih nego i svih ljudi oko njih. Uz to je lijepo objasnio značenje čvorova na našem redovničkom pojasu: Na našem pojasu nalaze se tri čvora, tri zaveska, koji predstavljaju naše zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće - na koje se vi, dragi kandidati, večeras spremate svečano prisegnuti. Dok sâm pojas daje sigurnost našem fizičkom hodu, obdržavanje zavjetâ daje sigurnost našem najdubljem životnom hodu. Kad Isus nama danas kaže „neka vam bokovi budu opasani", želi nam reći: Držite svoje zavjete! Samo tako vaš će životni hod biti uvijek stabilan i siguran, pa i u vrijeme moga iznenadnog dolaska.

 

Nakon homilije uslijedio je obred zavjetovanja, gdje su braća u rukama provincijala položila svoje doživotne zavjete u franjevačkome redu i potpuno se predali na služenje bratstvu.

 

Na kraju misnoga slavlja nazočne je pozdravio mostarski gvardijan fra Danko Perutina te uputio čestitke svečano zavjetovanoj braći. Nakon mise u dvorani samostana upriličena je zajednička večera uz čestitke i druženje. 

- Preuzeto sa: www.hercegovina.info
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.