Nedjelja Krista Kralja
Nedjelja, 22. studenog 2015. | Broj čitanja: 803
 
 

“Prvi dan tjedna” kršćani prve generacije sastajali su se na lomljenje kruha u znak vjere da Uskrsli živi (usp. Dj 20,7; 1 Kor 16, 1-3).

 

Prema Pavlovoj odredbi prilikom toga svetoga sastajanja, na kojem se čitalo iz Pisma, slušala pouka starješina te posvećivali darovi kruha i vina u Isusovo tijelo i krv, vjernici dotičnog mjesta ili dijela grada izdvajali su materijalna dobra za siromašnu braću i sestre u svome mjestu, ali su skupljali i za kršćane u matičnoj zajednici, u Jeruzalemu.Tako je od početka kršćanstva nedjelja Dan Gospodnji, posvećen štovanju uskrslog Krista i karitativnom pomaganju. Kroz cijelu liturgijsku godinu nedjeljom posebno štujemo i prihvaćamo Kristovo gospodstvo nad ljudima i prirodom, jer vjerujemo da je Krist “slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja”, kako kaže kristološki himan u Kol 1, 15.

 

U Starom zavjetu naziv prvorođenac ima dva smisla: svaki prvi plod ljudskog para, životinje ili usjeva posebni je znak sudjelovanja u Božjoj sposobnosti darivanja života i zato prvorođenčad pripada Bogu. Prvo dijete, prvu mladunčad stoke i prve plodove zemlje vjernik gleda kao posebni znak Božjeg blagoslova obitelji i narodu. Nadalje, nakon oslobođenja iz Egipta, kad je Bog pustio pomor na prvorođence egipatskih porobljivača, prvorođenci su znak oslobođenja koje Bog dariva. Uskrsli i proslavljeni Krist Prvorođenac je u oba svetopisamska smisla, i to Prvorođenac svakog stvorenja – ljudi i prirode.Kad je 1925. Crkva slavila 1600. obljetnicu Nicejskog sabora, na kojem je definirana jednakost Krista kao utjelovljene Riječi Božje s Ocem nebeskim, osjetila se potreba za novim blagdanom Krista Kralja svega stvorenja. Tim blagdanom izražena je vjera da uskrsli Krist daje smisao ljudskoj povijesti te da kršćani trebaju djelovati u svijetu prožimajući ga kristovskim vrijednostima. Blagdan dolazi na kraju liturgijske godine, jer je proslavljeni Krist cilj crkvene godine, ali i pojedinačnoga životnog putovanja.

 

U ovoj Matejevoj – liturgijskoj godini za blagdansko evanđelje imamo odlomak o općem sudu na temelju djela milosrđa. O svojem drugom dolasku Krist će se poistovjetiti s gladnima, žednima, putnicima, golima, oboljelima i utamničenima. Sudit će nam po onome što činimo takvima. Slaveći Boga, koji se proslavlja u Kristu uskrslom, pitajmo se da li Isusa prepoznajemo u potrebnima. I to ne nekim dalekim, nego u onima koje susrećemo svaki dan.Potražiti izgubljenu, dovesti zalutalu, poviti ranjenu, okrijepiti nemoćnu (Ez 34, 11-12.15-17)Ovaj odlomak ima povijesni korijen u babilonskom sužanjstvu, za vrijeme kojeg je prorok tješio raspršene sunarodnjake.

 

U psalamskim molitvama i proročkim propovijedima Bog je često predstavljen kao Pastir Izraelov koji pase svoje stado (usp. Ps 23; Iz 40, 11; Jr 31, 10). U Ivanovu evanđelju Isus se predstavlja kao pastir dobri koji ovce poznaje te se za njih izlaže opasnosti (usp. Iv 10). On time uprisutnjuje pastirsku brigu Božju, a naučio je to iz Pisma.U vrijeme kad su vidljivi pastiri zanemarili svoju službu, Bog poručuje preko proroka da će sam pasti ovce svoje. Osnovna je dužnost pastira pribavljati ovcama hranu i štititi ih od nasilnih zvijeri ili ljudi. “Kad se nađe uza stado raspršeno…”, pastir se “brine za ovce” (r. 12). Tako i Bog obećava pobrinuti se za raspršene Izraelce, a onda i za sve ljude. “Dan oblaka i mraka” u koji su se raspršili povijesni slušatelji ove Ezekielove propovijedi jest 16. ožujka 587. pr. Kr., kad je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio opsjednuti Jeruzalem, skinuo kralja Jojakina, postavio Sidkiju, a Jojakina, dvorjane i izabrane Jeruzalemce, među kojima je bio i Ezekiel, odveo u Babiloniju kao sužnje.Bog obećava da će osobno “pasti ovce svoje i sam im dati počinka”. Što je nevolja veća, Božja je briga intenzivnija. Bog se ne zadovoljava da bude jednako milosrdan prema svim sužnjima.

 

On zna da nevolje nisu jednake pa obećava dovesti natrag zalutale, poviti rane izranjenima, okrijepiti nemoćne, bdjeti nad onima kojima je i u tuđini dobro. Bog također najavljuje da će “suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca”. Sužnji su mogli jedni drugima zagorčavati tuđinu tražeći povlastice na račun ostalih, lažno optužujući jedni druge novim gospodarima. Bog najavljuje da će svakomu suditi pravedno. On je pravedni sudac koji dostiže sve što su pobjegli zemaljskoj pravdi ili nepravedno osuđivali nezaštićene.Ovo čitanje u današnjoj liturgiji potiče nas na ponizno podlaganje Bogu kao vrhovnom sucu. Bog je sudac koji vidi svačije nevolje, ali nije pristran.

 

Potražiti izgubljenu, dovesti zalutalu, poviti ranjenu, okrijepiti nemoćnu (Ez 34, 11-12.15-17)

 

Ovaj odlomak ima povijesni korijen u babilonskom sužanjstvu, za vrijeme kojeg je prorok tješio raspršene sunarodnjake. U psalamskim molitvama i proročkim propovijedima Bog je često predstavljen kao Pastir Izraelov koji pase svoje stado (usp. Ps 23; Iz 40, 11; Jr 31, 10). U Ivanovu evanđelju Isus se predstavlja kao pastir dobri koji ovce poznaje te se za njih izlaže opasnosti (usp. Iv 10). On time uprisutnjuje pastirsku brigu Božju, a naučio je to iz Pisma.U vrijeme kad su vidljivi pastiri zanemarili svoju službu, Bog poručuje preko proroka da će sam pasti ovce svoje.

 

Osnovna je dužnost pastira pribavljati ovcama hranu i štititi ih od nasilnih zvijeri ili ljudi. “Kad se nađe uza stado raspršeno…”, pastir se “brine za ovce” (r. 12). Tako i Bog obećava pobrinuti se za raspršene Izraelce, a onda i za sve ljude. “Dan oblaka i mraka” u koji su se raspršili povijesni slušatelji ove Ezekielove propovijedi jest 16. ožujka 587. pr. Kr., kad je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio opsjednuti Jeruzalem, skinuo kralja Jojakina, postavio Sidkiju, a Jojakina, dvorjane i izabrane Jeruzalemce, među kojima je bio i Ezekiel, odveo u Babiloniju kao sužnje.Bog obećava da će osobno “pasti ovce svoje i sam im dati počinka”. Što je nevolja veća, Božja je briga intenzivnija. Bog se ne zadovoljava da bude jednako milosrdan prema svim sužnjima.

 

On zna da nevolje nisu jednake pa obećava dovesti natrag zalutale, poviti rane izranjenima, okrijepiti nemoćne, bdjeti nad onima kojima je i u tuđini dobro. Bog također najavljuje da će “suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca”. Sužnji su mogli jedni drugima zagorčavati tuđinu tražeći povlastice na račun ostalih, lažno optužujući jedni druge novim gospodarima. Bog najavljuje da će svakomu suditi pravedno. On je pravedni sudac koji dostiže sve što su pobjegli zemaljskoj pravdi ili nepravedno osuđivali nezaštićene. Ovo čitanje u današnjoj liturgiji potiče nas na ponizno podlaganje Bogu kao vrhovnom sucu. Bog je sudac koji vidi svačije nevolje, ali nije pristran.

 

Kao što u Adamu, tako i u Kristu (1 Kor 15, 20-26. 28)

 

Ovaj odlomak dio je Pavlova odgovora na upit Korinćana o tjelesnom uskrsnuću Krista i pojedinih ljudi. I prije obraćenja na kršćanstvo, na temelju svoje grčke kulture, Korinćani su vjerovali u besmrtnost ljudske duše, ali su bili pod utjecajem stoičkih filozofa koji su govorili da je tijelo zatvor duha te da je mudracu sramota što mu je duh zatvoren u materijalno tijelo. Zato im je bilo teško prihvaćati vjeru u Kristovo tjelesno oživljavanje i opće oživljavanje mrtvih o sudnjem danu.Pavao pretpostavlja ovdje židovsku kulturu takozvane korporativne personalnosti. Što pročelnik obitelji, plemena pa i cijelog čovječanstva izgubi ili stekne sebi – gubi ili stječe svima u rodu i narodu. Ljudi su se tada osjećali zastupljeni priznati i uvaženi u pročelniku. U takvom kulturnom ozračju Pavao uči da u prvom Adamu svi umiru, a u Kristu uskrslom, kao novom Adamu, svi će oživjeti.

 

Kao što je prvi Adam svojim grijehom posijao u ljudski rod sjeme smrtnosti, tako je uskrsli Krist svojim uskrsnućem posijao sjeme besmrtnosti. Krist je uskrsnućem stekao naziv Gospodin i to njegovo uskrsno stanje podloga je njegovu gospodstvu nad živima i mrtvima.Apostol u ovom odlomku najavljuje opće uskrsnuće mrtvih o Kristovu ponovnom dolasku. Ne spominje izričito uskrsnuće nekrštenih i grešnih, ali je iz Dj 24, 15 očito da je Pavao – kao i drugi misionari – naučavao uskrsnuće “pravednih i nepravednih”. O općem uskrsnuću Krist će “predati Bogu i Ocu kraljevstvo, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu” (r. 24). Vrhovništva, Vlasti i Sile mitološka su duhovna bića pred kojima su strahovali Grci Pavlova vremena te ih smatrali moćnim neprijateljima čovječnosti i čovječanstva. Pavao uči da je Uskrsli moćniji od njih.

 

“Svršetak” je ovdje iskazan grčkim izrazom telos, koji zapravo znači ispunjenje cilja, osmišljenje. O općem sudu očitovat će se vidljivo moć uskrslog Krista nad ljudima, duhovnim bićima i prirodom. “On treba da kraljuje dok ne podloži…” (r. 25). U svojem uskrsnom stanju Isus tijekom ljudske povijesti nadvladava sile zla u svijetu. To je temelj kršćanskog optimizma: kako god izgledalo da cvjeta nepravda i pokvarenost, mi kršćani vjerujemo da je zadnji gospodar povijesti Krist Gospodin. Posljednji “neprijatelj” jest smrt, kojoj sada podliježu svi ljudi, ali će o općem uskrsnuću i ona biti pobijeđena.Pavao ovdje personificira smrt, kao i neki starozavjetni pisci (usp. Ps 33, 19; Ps 49, 14; Jr 9, 20-22; Hab 2, 5). Na koncu će se Krist kao proslavljeni čovjek podložiti Ocu nebeskom pa će Bog biti “sve u svemu” – to jest očitovat će se vidljivo Božje vrhovništvo nad materijalnim svijetom.


Kristova najmanja braća (Mt 25, 31-46)

 

Ovim razgovorom o općem sudu završava kod Mateja Isusov govor o svršetku svijeta i Isusovo javno djelovanje. S književnog stajališta dijalog je brižno složen po sljedećem nacrtu:- Sin Čovječji dolazi suditi sve narode (r. 31-33);- razgovor s onima na desnoj strani (r. 34-40);- razgovor s onima na lijevoj strani (r. 41-45);- zaključak o konačnom razdvajanju suđenih (r. 46).Središnja poruka zgode proizlazi iz refrena koji se ponavlja pri koncu razgovora s onima desno i s onima lijevo: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (r. 40 i 45).

 

Budući da jedini Matej donosi ovu zgodu, neki se tumači pitaju da li potječe od samog Isusa ili su je sastavili propovjednici prije Matejeva pisanja na temelju sjećanja kako se Isus poistovjećivao s bolesnima, odbačenima i nemoćnima. Povijesni svjedoci Isusovi sjećali su se Isusova nesebičnog zalaganja za ljudsku braću i sestre u nevolji. Sjećali su se također da je Isus zvao na nasljedovanje. Zato su bili svjesni da će biti suđeni prema prepoznavanju Isusa u svima koji pate. Isus je u blaženstvima pozvao svoje sljedbenike i sve ljude na iskazivanje milosrđa, kako bi milosrđe postigli (usp. Mt 5, 7). U tijeku mesijanskog djelovanja upozoravao je da Bog traži milosrđe, a ne formalističku pobožnost (usp. Mt 9, 13; 12, 7).

 

Ostavio nam je divnu prispodobu o nemilosrdnom sluzi kojemu je otpisan golem dug, a poslije je on dao zatvoriti kolegu zbog mnogo manjeg duga (Mt 18, 23-35). U Egipćana i drugih susjednih naroda postojalo je uvjerenje da će ljudi biti na drugom svijetu suđeni prema djelima milosrđa. SZ i rabini preporučivali su djela milosrđa kao pravu pobožnost. Kod Isusa je novo što se poistovjećuje s nevoljnima: njemu činimo što njima činimo. Izraz “maleni, braća” kod Mateja se katkad odnosi na Isusove sljedbenike, pa su neki tumači skloni i ovdje pod “malenom braćom” razumijevati Isusove vjernike. Bog bi sudio poganske narode i nevjernike prema djelima milosrđa iskazanima Isusovim vjernicima. Međutim, takvo poimanje “braće” može se izvesti iz Matejevih odlomaka 12, 48-50; 18, 15.21.35; 23, 8; 28, 10.

 

U drugom nizu odlomaka “braća” su svi ljudi, bez obzira na vjeru i nacionalnost, ukoliko trebaju našu pomoć.Ti odlomci kod Mateja su: 5, 22.23.24.47; 7.3.4.5.Značajno je izostavljanje izraza “braća” u refrenu retka 45: “Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste!” Isus trpi i biva poslužen u svim patnicima.Iz ove zgode vidimo kakav je Bog sudac: on se srdi i kažnjava zato što ljubi sve ljude. Što ljudima uskraćujemo, Bogu uskraćujemo.Danas smo zahvalni Kristu što se kao kralj daje posluživati u ljudskoj braći i sestrama. To nam daje podlogu za nadu da ćemo s poštovanjem biti posluženi kad sami zapadnemo u bolest ili bijedu. U isto vrijeme to nas potiče da savjesnije prepoznajemo i poslužujemo Krista u nevoljnicima koje svaki dan susrećemo. 

- Preuzeto s ktabkbih.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.