Papa Franjo zaredio 19 svećenika, među kojima je Hrvat fra Stjepan Brčina
Ponedjeljak, 27. travnja 2015. | Broj čitanja: 691
 
 

„Ne slaviti misu užurbano, ne držati dosadne propovijedi, nikada ne odbiti krštenje onome tko ga traži, biti milosrdan te radije se sviđati Bogu nego samima sebi“, preporuke su pape Franje koje je izrekao u homiliji u Bazilici svetoga Petra, na misi svećeničkog ređenja devetnaestorice kandidata – među kojima je i jedan Hrvat, konventualac fra Stjepan Brčina – na nedjelju Dobroga Pastira i 52. svjetski dan molitve za duhovna zvanja, 26. travnja, prenosi Radio Vatikan.

 

Podsjećajući da je Isus „jedini veliki svećenik Novoga saveza”, ali u kojem čitav narod postaje „svećenički”, Papa je istaknuo da Gospodin svejedno izabire pojedince, kako bi javno u Crkvi u njegovo ime izvršavali istinsku svećeničku službu na korist svih ljudi, nastavljajući njegovo poslanje učitelja, svećenika i pastira. Biskup „riskira” i izabire svećeničke kandidate, „kao što je Otac riskirao sa svakim od nas”, napomenuo je papa Franjo, prenosi IKA.

 

„Ovo je hrana za Božji narod: da vaše homilije ne budu dosadne, da stižu sve do srca naroda, jer proizlaze iz vašega srca – budući da ono što njima govorite jest ono što imate u srcu. Tako se prenosi Božja riječ i tako će vaša pouka biti radost i podrška Kristovim vjernicima. Neka miomiris vašega života bude svjedočanstvo, primjer koji izgrađuje“, potaknuo je Papa novoređenike, upozoravajući da su riječi bez primjera prazne; puke ideje koje nikada ne dotiču srce nego čak i čine zlo.

 

„Kad slavite misu, budite svjesni onoga što činite. Nemojte brzati! Nasljedujte ono što slavite – nije to umjetni obred“, napomenuo je Papa dodavši: „U krštenju pak pridružujete nove vjernike Božjemu narodu. Nemojte nikada odbiti krštenje onomu tko ga traži! Sa sakramentom pokore otpuštate grijehe u ime Krista i Crkve“.

 

„A ja vas u ime Isusa Krista, Gospodina, i njegove zaručnice, svete Crkve, molim da se ne umorite biti milosrdni”, rekao je Papa novoređenicima. „U ispovjedaonici ste da opraštate, a ne da osuđujete! Nasljedujte Oca koji se nikada ne umara opraštati”, rekao im je Papa.

 

„Svjesni da ste izabrani među ljudima, izvršavajte Kristovu svećeničku službu u radosti i ljubavi, želeći se svidjeti jedino Bogu, a ne samima sebi. Ružno je to kad svećenik živi da bi se svidio samome sebi… Pravi se paunom!”, primijetio je Papa. „Imajte uvijek pred očima primjer Dobroga Pastira, koji nije došao da bude služen, već da služi” i koji nije „ostao u svojoj ugodi”, već je izlazio, tražio i spašavao one koji su se izgubili, potaknuo je u homiliji papa Franjo. 

- Preuzeto s narod.hr
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!