Papa: Crkva je katolička jer je kuća svih, svi su djeca Crkve
Četvrtak, 10. listopada 2013. | Broj čitanja: 933
 
 

Na općoj audijenciji pred više od šezdeset tisuća hodočasnika na Trgu sv. Petra Sveti je Otac u katehezi nastavio govoriti o Crkvi, objašnjavajući zašto je Crkva katolička. Papa je ustvrdio da u Crkvi jedinstvo i različitost žive u skladu, a ponovo je pozvao na izbjegavanje ogovaranja jer stvaraju nesklad.

 Tumačeći značenje pridjeva katolički, Papa je istaknuo njegova tri osnovna značenja. Crkva je katolička jer je prostor, kuća u kojoj nam se naviješta poklad vjere, u kojoj je svima dostupno Kristovo spasenje. Crkva nam omogućuje susret s Božjim milosrđem koje nas preobražava jer je u njoj prisutan Isus Krist, koji joj daje pravu vjeru, puninu sakramentalnog života, istinito ministerijalno svećenstvo. Svatko u Crkvi ima ono što je potrebno za vjerovanje, kršćanski život, za svetost i za hod u svakom mjestu i vremenu – objasnio je Papa Franjo dodajući da je Crkva poput obitelji u kojoj osoba živi i odrasta.

U Crkvi slušamo Božju riječ, sigurni da je ona Božja poruka. U Crkvi možemo sresti Gospodina u sakramentima, koji su kao otvoreni prozori kroz koje nam dolazi Božja svjetlost, kao potoci iz kojih crpimo život Božji. U Crkvi učimo što je zajedništvo i Božja ljubav. Svatko se danas ima upitati: „Kako ja živim u Crkvi? Idem li u Crkvu kao na neko nogometno igralište, ili u kino? Ne, to je nešto sasvim drugačije. Stoga se valja zapitati: Kako prihvaćam darove nužne za rast, za kršćansko dozrijevanje? Sudjelujem li u životu zajednice ili idem u Crkvu zatvarajući se u svoje probleme i udaljavajući se od drugih? Crkva je katolička jer je kuća svih, svi su djeca Crkve i svi su u toj kući – ustvrdio je Sveti Otac.

Govoreći pak o drugom temeljnom značenju riječi, rekao je da je Crkva katolička jer je opća, nalazi se u svakom dijelu svijeta, a svakom muškarcu i svakoj ženi naviješta Evanđelje. Crkva nije elitna skupina, ne pripada samo nekima. Ona nije zatvorena, nego je poslana svima, cjelokupnom ljudskom rodu. A cijela je Crkva prisutna i u najmanjem svojem dijelu. Svatko može reći: u mojoj je župi prisutna Katolička crkva, jer je župa dio opće Crkve, i ona ima puninu Kristovih darova, vjeru, sakramente, službeno svećeništvo; u zajedništvu je s biskupom, s Papom, a svima je otvorena, bez razlike – ustvrdio je Papa dodajući: Crkva nije samo u sjeni našega zvonika, nego obuhvaća mnoštvo narodâ koji ispovijedaju istu vjeru, hrane se Euharistijom, a kojima služe isti pastiri. Vrlo je lijepo osjećati se u zajedništvu sa svim Crkvama, sa svim malim i velikim katoličkim zajednicama u svijetu. A potom, osjećati da svi, male i velike zajednice, imamo isto poslanje, svi moramo otvoriti svoja vrata i izići naviještati Evanđelje. Stoga se pitajmo: „Što činim da drugima priopćim radost jer sam susreo Gospodina, jer pripadam Crkvi?“ Naviještanje i svjedočenje vjere nije dužnost odabranih, nego se odnosi i na mene, na tebe i na svakoga od nas – ustvrdio je papa Franjo.

Crkva je katolička – nastavio je Sveti Otac – jer je kuća sklada, gdje su jedinstvo i različitost zajedno da budu bogatstvo. Crkva je poput nekog orkestra u kojem razna glazbala, premda svako zadržava svoju posebnost, stvaraju suglasje. Pod vodstvom ravnatelja stvara se sklad vrjednujući posebnost svakog glazbala. Orkestar je lijepa slika Crkve. Nismo svi jednaki, i ne moramo biti. Svi smo različiti, svatko ima svoje kvalitete, a to je lijepa strana Crkve. Svatko nudi od Gospodina primljeni dar kako bi obogatio druge. I u Crkvi postoje različite sastavnice, ali se one ne sukobljavaju. Usklađuje ih Duh Sveti. On je ravnatelj orkestra, On je sâm sklad – ustvrdio je Papa pitajući:

Živimo li u svojim zajednicama sklad ili se svađamo? A gdje sam ja u svojoj župnoj zajednici, u svojoj Crkvi? Ima li ogovaranja u našim zajednicama? A ako ima ogovaranja, onda nema sklada, onda je borba. A to nije Crkva jer Crkva je kada svi žive u skladu. Nikada ne smijemo jedan drugoga ogovarati, nikada se svađati. Prihvaćamo li jedni druge, prihvaćamo li opravdane različitosti u Crkvi? Može li se u istoj vjeri razmišljati ovako, ili težimo ujednačivanju svega, odnosno uniformiranosti? – upitao je Sveti Otac dodajući:

Uniformiranost ubija život. Različitost je život Crkve, a ako želimo sve uniformirati, onda ubijamo darove Duha Svetoga! Molimo se Duhu Svetome koji je tvorac jedinstva u različitosti i crkvenoga sklada da nas učini većim katolicima u Crkvi koja je katolička i opća – zaključio je Sveti Otac, a potom pozdravio razne hodočasničke skupine.

Na općoj audijenciji bili su i hodočasnici iz mostarsko-duvanjske i mrkansko-trebinjske biskupije na čelu s biskupom Ratkom Perićem, njima se Sveti Otac obratio riječima: S radošću pozdravljam i blagoslivljam sve hrvatske hodočasnike, a na osobit način vjernike iz biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan u Bosni i Hercegovini, zajedno s njihovim Pastirom, Mons. Ratkom Perićem! Predragi, želio bih vas ohrabriti da budete prepoznatljivi svjedoci našega Gospodina. Biti katolik, biti misionar u vašem multietničkom i multivjerskom okruženju znači ljubiti svakoga onako kako je nas ljubio Isus Krist. Tu ljubav ponesite u vašu domovinu. Hvaljen Isus i Marija!

- bitno.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.