Papa svećenicima: Ne smijemo ostati zatvoreni u župe, u naše zajednice, kada tolike osobe iščekuju e
Subota, 27. srpnja 2013. | Broj čitanja: 875
 
 

U mnogim sredinama utrla si je put kultura isključivanja, kultura odbacivanja. Nema mjesta ni za starije ni za neželjeno dijete; čovjek nema vremena da se zaustavi kraj siromaha na pločniku. Ponekad se čini da se neki ljudski odnosi ravnaju prema dvije moderne dogme: djelotvornost i pragmatizam. Imajte hrabrosti ići protiv struje, rekao je Papa te pozvao okupljene da hrabro promiču kulturu susreta

 

Draga braćo i sestre, Bog nas je pozvao naviještati evanđelje i hrabro promicati kulturu susreta, tim je pozivom zaključena Papina homilija na misi koju je jutros slavio u katedrali Sv. Sebastijana u Rio de Janeira s biskupima, svećenicima, osobama posvećenog života i bogoslovima i sjemeništarcima koji sudjeluju na Svjetskom danu mladih. Katedrala u kojoj je Papa slavio misu šestog dana svog apostolskog pohoda Brazilu povodom Svjetskog dana mladih posvećena je 1979. Svojim izgledom podsjeća na piramidu drevnih Maja u čast južnoameričkih narodâ koje su evangelizirali prvi misionari. Na misi je sudjelovalo 650 biskupa, 700 đakona, 9.000 redovnika, 7.000 sjemeništaraca i bogoslova, 11.000 svećenika. Na ulazu u katedralu Papu je pozdravio mons. Orani João Tempesta i uputio mu pozdrav uime svih okupljenih.

Budimo služitelji zajedništva i kulture susreta, morali bismo biti gotovo opsesivni u tome smislu, rekao je Papa. Ne želimo biti preuzetni namećući naše istine, istaknuo je papa Franjo podsjećajući biskupe da „ono što nas vodi je ponizna i sretna sigurnost onoga kojeg je pronašla, zahvatila i preobrazila Istina koja je Krist i on je naprosto ne može ne naviještati. Papa je u tome smislu biskupima, svećenicima, osobama posvećenog života stavio za uzor Mariju, „zvijezdu koja sigurno vodi naše korake ususret Gospodinu. Kada smo pomalo rastreseni zamolimo za pomoć Majku da bismo išli ususret onima koji žive na periferiji, gdje vlada tolika žeđ za Bogom a nema nikoga da naviješta Krista. Molimo Mariju da nas potakne da izađemo iz svog doma, na taj način pokazujemo da smo Gospodinovi učenici”, rekao je Papa.

Nažalost, u mnogim sredinama, upozorio je zatim Papa, utrla si je put kultura isključivanja, kultura odbacivanja. Nema mjesta ni za starije ni za neželjeno dijete; čovjek nema vremena da se zaustavi kraj siromaha na pločniku. Ponekad se čini da se neki ljudski odnosi ravnaju prema dvije moderne dogme: djelotvornost i pragmatizam. Imajte hrabrosti ići protiv struje, pozvao je Papa biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Ne odričimo se ovoga Božjeg dara: jedne ljudske obitelj njegove djece. Susret i prihvaćanje svih, solidarnost i bratstvo, su elementi koji naše društvo čine uistinu ljudskim, rekao je Papa.

Plodove ne jamči pastoralna kreativnost, susreti ili planiranja, već vjernost Isusu, koji nam ustrajno govori: ostanite u meni i ja u vama, rekao je Papa koji je u svojoj homiliji više put citirao Ivanovo Evanđelje. U nastavku homilije, usredotočene, kako je rekao, „na tri aspekta našeg poziva: pozvani od Boga, pozvani naviještati Evanđelje, pozvani promicati kulturu susreta”, Papa je istaknuo: Ovdje smo da slavimo Gospodina, i to činimo ponovno potvrđujući svoju volju da budemo njegova oruđa, kako bi svi narodi, a ne samo neki, slavili Boga. Istom Pavlovom i Barnabinom smjelošću naviještajmo evanđelje našim mladima, da susretnu Krista, to svjetlo za životni put, i postanu graditelji svijeta koji će biti više bratski, pozvao je Papa. Život u Kristu, istaknuo je zatim, je ono što jamči našu apostolsku djelotvornost, plodonosnost naše službe. Ostati s Kristom ne znači izolirati se već predstavlja jedan „ostati” da bi se išlo ususret drugima, objasnio je Papa preporučujući „vjernost molitvenom životu, u našem svakodnevnom susretu s njim prisutnim u euharistiji i osobama koje su u najvećoj potrebi”. Primjer koji nam valja slijediti je onaj Majke Terezije iz Kolkate, prema kojoj se u favelama, u siromašnim kućama mora ići tražiti i služiti Krista.


Ne smijemo ostati zatvoreni u župe, u naše zajednice, kada tolike osobe iščekuju evanđelje, opomenuo je Papa te pojasnio: Nije dovoljno samo otvoriti vrata drugome da uđe, moramo izaći i tražiti, susretati druge. Hrabro osmislimo svoj pastoral polazeći od periferije, polazeći od onih koji su najdalje, koji obično ne pohađaju župu. Pomozimo mladima da shvate da biti učenici-misionari je posljedica njihova krštenja, bitni dio kršćanstva, i da je prvo mjesto u kojem se evangelizira vlastiti dom, obrazovna i radna sredina, obitelj i prijatelji. Ne štedimo svoje snage u odgoju i izobrazbi mladih, pozvao je Papa. Pomozimo našim mladima da ponovno otkriju hrabrost i radost vjere, radost što ih Bog osobno ljubi. Učimo ih misiji, izlaženju, hodu. Isus je tako činio sa svojim učenicima: nije ih držao čvrsto uz sebe kao kokoš svoje piliće, već ih je slao u razna mjesta, rekao je Papa u homiliji.

- bitno.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!