Papa: ''Isus Krist je tajna kršćanske velikodušnosti''
Utorak, 18. lipnja 2013. | Broj čitanja: 842
 
 

 Za kršćanina Isus je sve, a odatle potječe kršćanska velikodušnost – istaknuo je papa Franjo u propovijedi na jučerašnjoj svetoj misi u kapeli Doma Sveta Marta

Papa je rekao da je Isusova pravednost veća od pravednosti pismoznanaca, veća od ‘oko za oko’, ‘zub za zub’. Na misi su sudjelovali djelatnici Vatikanskih muzeja, a sa svetim su Ocem suslavili kardinal Attilio Nicora, te kardinal Luis Antonio Tagle, nadbiskup Manile.

„Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi“. Papa je propovijed usredotočio na Isusove riječi upućene učenicima, zbog kojih najviše ismijavaju kršćane. Normalna logika u životu uči da se imamo boriti, da moramo braniti svoje mjesto, a ako nam daju pljusku, da uzvratimo s dvije, tako ćemo se braniti. Kad roditeljima savjetujem da ukore svoju djecu uvijek velim: Nikada po obrazu, jer obraz je dostojanstvo. Isus pak veli da se nakon primljene pljuske ide naprijed, da se ponudi i ogrtač, da se odreknemo svega što imamo – kazao je Sveti Otac.

Isusova je pravednost – nastavio je Papa – drugačija, posve različita od ‘oko za oko, zub za zub’. To možemo shvatiti iz Pavlova govora o kršćanima ‘kao onima koji ništa nemaju, a sve posjeduju’. Kršćanska je sigurnost upravo u Isusu. Isus je sve. Sve drugo je ništa za kršćanina. Naprotiv, bogatstva, ugledna mjesta, ispraznost su sve za svjetovni duh, a Isus je ništa. Isus Krist je dakle tajna kršćanske velikodušnosti, koja je nerazdvojna od blagosti – objasnio je Papa.

Kršćanin velikodušno širi svoje srce, jer ima sve, a to je Isus Krist. Sve druge stvari su bezvrijedne; dobre su, služe, ali u usporedbi kršćanin odabire Isusa Krista, s blagošću, kršćanskom blagošću koja je obilježje Isusovih učenika: blagost dakle i velikodušnost. Nije lako tako živjeti, jer zaista te pljuskaju, i te kako. I to po oba obraza.. Ali, kršćanin je blag, velikodušan je kršćanin: širi svoje srce. Kad naiđemo na kršćane sa suženim srcem, s umanjenim srcem, koji ne idu naprijed… to nije kršćanstvo, to je sebičnost zaodjenuta kršćanstvom – rekao je papa Franjo.

Pravi kršćanin zna riješiti suprotnost između dvije krajnosti: sve i ništa; naučio nas je Isus: Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a ostalo će vam se nadodati. Kraljevstvo Božje je sve, ostalo je sporedno, nije bitno. Svi grijesi kršćana, svi grijesi Crkve, svi naši grijesi proizlaze iz toga kad velimo da je ništa sve, a da nam ‘Sve’ ne znači ništa. Nije lako nasljedovati Isusa, nije lako – ponovio je Papa, ali nije ni teško, jer na putu ljubavi Gospodin nas osposobljava da idemo dalje, Gospodin širi naše srce – ustvrdio je Papa.

Moramo moliti Gospodina da proširi naše srce, da možemo biti velikodušni i blagi, da se ne borimo svaki dan za nevažne stvari. Kada se netko opredijeli za nebitno, onda nastaju sukobi u obitelji, s prijateljima, u društvu, čak se ratuje radi ničega. Ništa je sjeme rata, uvijek!, jer je sjeme egoizma. Sve je Isus. Molimo Gospodina da proširi naše srce, da nas učini poniznima i velikodušnima, da sve imamo u Njemu i da nas očuva od stvaranja svakodnevnih problema radi ničega – potaknuo je Sveti Otac.

- bitno.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!