Propovijed nuncija D'Errica kod Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Nedjelja, 23. studenog 2008. | Broj čitanja: 2382
 
 

Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico pohodio je u večernjim satima, 22. studenog uoči svetkovine Krista Kralja provincijalnu kuću Školskih sestara franjevki Krista Kralja te sa tamošnjom samostanskom zajednicom slavio Euharistiju i uputio prigodnu propovijed. Spomenutu propovijed prenosimo u cijelosti:


Drage Sestre Franjevke Krista Kralja,
draga braćo i sestre!


Dopustite mi, prije svega, sa svom jednostavnošću, iskazati moju osobnu radost da mogu biti s vama danas, te zajedno s vama slaviti Svetkovinu Krista Kralja. Vrlo sam rado prihvatio poziv majke Celine zbog više razloga. Prije svega da bih izrazio vama, drage Sestre Franjevke, moje osobno poštovanje i zahvalnost, i – preko mene – poštovanje i zahvalnost Svete Stolice za dragocjeno služenje Crkvi, u franjevačkom duhu, u mnogim područjima apostolata.


Prihvatio sam ovaj poziv iz još jednog drugog razloga. Danas je Svetkovina Krista Kralja, koja je od velike važnosti za vas Školske Sestre Franjevke Krista Kralja. Zajedno sa Svetkovine Svetog Franje, ovo je Svetkovina Naslovnika vaše Kongregacije. Nadam se da će vam nazočnost Papinskog Predstavnika pomoći da još više – u vašem posvećenju Krstu Kralju Svemira – produbite povezanost u sinovskoj odanosti prema Svetom Ocu i duboko zajedništvo sa cijelom Crkvom.


Razmišljajući o našem današnjem susretu, ovih proteklih dana postavio sam si nadasve dva pitanja: 1. Koje je značenje svetkovine Krista Kralja, za cijelu Crkvu i posebno za naše dobre Sestre Franjevke? 2. Koje posljedice ona može imati za naše kršćansko svjedočanstvo, u konkretnim prilikama našeg života? Što se tiče prvog pitanja, našao sam korisne naznake na jednoj stranici Evanđelja, koja je vama zasigurno dobro poznata, počeci Isusove muke. Isus je pred Pilatom. Žele Njegovu osudu. Optužuju ga da se pravi kraljem, protiv moći Cezarove. I onda, Pilat mu postavlja poznato pitanje: „Je li istina da si ti kralj?“ I zanimljiv je Isusov odgovor. S jedne strane potvrđuje i s druge strane pojašnjava: „Da, ti to kažeš, ja sam kralj; ali moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“


Evo, dakle, prvog značenja, jako važnog za naše razmišljanje. Isusovo kraljevstvo, kojem ste vi posvećene, nije od ovoga svijeta. Isus nije ovozemaljski kralj. Ne stanuje u velikoj palači, ne posjeduje vojsku, nema ministarsku i zakonsku vladu. Njegovo kraljevstvo se ne nalazi na zemljopisnim kartama. A ipak On je kralj. Njegovo kraljevstvo je duhovno kraljevstvo: to je kraljevstvo pobjede Boga protiv zla i protiv grijeha. To je kraljevstvo koje u našem životu započinje danom našeg krštenja, kad po sakramentalnom činu bivamo oslobođeni od grijeha i uvedeni u milosni život. To je kraljevstvo koje se hrani sakramentima, a posebno sakramentom pomirenja i euharistije. To je kraljevstvo koje u svom životu trebamo svaki dan sve više i više ostvarivati, vršeći Njegovu temeljnu zapovijed ljubavi i služenja: „Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom; ljubi svog bližnjega kao samog sebe.“


Sad se vraćam drugom pitanju. Koje posljedice može imat ovo Kraljevstvo, ovo vrhovništvo Isusovo, ova Svetkovina Krista Kralja, u konkretnim prilikama našeg života? To je važno pitanje, jer u mom iskustvu od skoro tri godine službe u Bosni i Hercegovini, sve više uočavam da je Zemlja, koja je još uvijek obilježena nedavnim ratom, koji je ostavio tolike ruševine, i koji je donio mnoge žalosti, koji je ostavio puno gorčine, mnoge rezerviranosti u međusobnim odnosima i izazvao je velike poteškoće na ekonomskom području, nadasve za naše mlade koji ne nalaze posao.


Dakle, u ovom konkretnom kontekstu, Svetkovina Krista Kralja – slavlje Njegovog Duhovnog Kraljevstva, Kraljevstva Božjeg koje pobjeđuje grijeh i posljedice grijeha, Kraljevstva u koje smo i mi uključeni – kaže nam da trebamo nešto učiniti. To kaže posebno vas drage sestre, koje u franjevačkom duhu živite vašu posvećenost Kristu Kralju. Ova Svetkovina nam kaže da trebamo nastaviti činiti svoj dio, s obnovljenom zauzetošću, da bi se Kraljevstvo Božje potvrđivalo i raslo, unatoč svemu, u spletu poteškoća koje svaki dan proživljavamo.


Netko bi me mogao zapitat: Što konkretno trebamo činiti? Govor bi bio previše složen. Za ovo naše razmišljanje, kao poruku ovog susreta, želio bih se ograničiti i ostaviti vam dvije poruke: dvije smjernice na koje vas pozivam da nastavite razmišljat i moliti Krista Kralja Svemira. To su dva konkretna područja djelovanja, koje je Sveti Otac ostavio Crkvi tijekom ovih proteklih godina.


Sjećate li se prve Enciklike Svetog Otac? Deus Caritas est; Bog je ljubav. Evo prve poruke. Bog je ljubav. I ovo zahtjeva da mi Njegova djeca, trebamo činiti kao On: ponašati se kao On, unatoč svemu. Ljubiti također znači nastaviti opraštati, i svjedočiti da želimo služiti svima, bez razlike. Također i našim neprijateljima, jer Isus je rekao: „ Ako želite dobro samo onima koji su vaši prijatelji, onima koji vama čine dobro, koje zasluge imate? Tako čine i pogani“.


Zatim ima i duga poruka Svetog Oca, ona iz druge Enciklike, Spe salvi; tj. „Nadom spašeni“. To je druga poruka za vas, Sestre Franjevke Krista Kralja, koje danas slavite vašeg Zaštitnika. Potrebna je nada. To je vaš poziv. To je zadaća koju trebamo vršiti svaki dan u konkretnom životu. Trebamo dati nadu našem narodu. Danas mnogi žive zbunjeni, s velikom neizvjesnošću za budućnost. Dakle, mi koji smo posvetili svoj život Bogu i Crkvi, trebamo biti sposobni svjedočiti ovu nadu: moguće je razmišljati i ostvariti bolji svijet. Svijet bez mržnje, bez rata, bez nasilja. Svijet u kojem se uistinu možemo ljubiti kao braća – svi bez razlike: pravoslavni, muslimani, židovi, katolici – prema najboljoj tradiciji ove Zemlje.


Radost mi je prenijeti ove dvije poruke vama, drage Sestre, na dan vašeg Patrona. Ako uspijemo prenijet ljubav i nadu, učinili smo svoj dio za izgradnju Božjeg Kraljevstva. Zato pod ovom svetom Misom povjeravam Kristu Kralju vaše nakane; i molim za vas mnogo svjetla i obilje duhovne snage, da bi uvijek bile – kao Sveti Franjo – svjedokinje ljubavi i nade. Tako neka bude!
 

- www.ktabkbih.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.