Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba na svetkovinu Duhova, nedjelja 27. svibnja 2012.
Ponedjeljak, 28. svibnja 2012. | Broj čitanja: 925
 
 

Draga braćo i sestre!
Danas slavimo veliki blagdan Duhova, kojim završava vazmeno vrijeme, pedeset dana nakon Nedjelje Uskrsnuća. Ta nam svetkovina doziva u svijest izlijevanje Duha Svetoga nad apostole i druge učenike, okupljene u molitvi s Djevicom Marijom u dvorani Posljednje večere (usp. Dj 2, 1-11). Isus, koji je uskrsnuo i uzašao na nebo, šalje Crkvi svoga Duha da bi svaki kršćanin mogao biti dionikom istog božanskog života i postati njegov istinski svjedok u svijetu. Duh Sveti, svojim ulaskom u svijet, budi ga iz mrtvila, otvara srca nadi, potiče i potpomaže u nama nutarnje sazrijevanje u odnosu s Bogom i bližnjim.
Duh Sveti, koji je "govorio po prorocima", darovima nade i znanja nastavlja nadahnjivati žene i muškarce zauzete u traženju istine, predlažući prave putove upoznavanja i dublje spoznaje Božjeg otajstva, čovjeka i svijeta. U tome kontekstu, s radošću najavljujem da ću 7. listopada, na početku Redovne skupštine Biskupske sinode, sv. Ivana Avilskog i svetu Hildegardu iz Bingena proglasiti naučiteljima opće Crkve. To dvoje velikih svjedoka vjere živjeli su u veoma različitim povijesnim razdobljima i kulturnim sredinama. Hildegarda je bila benediktinska monahinja koja je živjela sredinom Srednjeg vijeka u Njemačkoj, bila je istinska učitelja teologije i vrsna poznavateljica prirodnih znanosti i glazbene umjetnosti. Ivan, dijecezanski svećenik koji je živio u Španjolskoj u doba renesanse, sudjelovao je u mukotrpnoj kulturnoj i vjerskoj obnovi Crkve i društva u osvit moderniteta. Ali po svojoj svetosti života i dubini nauka oni su trajno aktualni: milost Duha Svetoga, naime, projicirala ih je u ono iskustvo dubokog shvaćanja Božje objave i inteligentnog dijaloga sa svijetom koji čine trajni obzor života i djelovanja Crkve.
To dvoje svetaca i naučitelja imaju veliku važnost i aktualnost poglavito u svjetlu nauma nove evangelizacije, kojoj će biti posvećena spomenuta skupština Biskupske sinode, i uoči Godine vjere. I u našim danima, po njihovu učenju, Duh Gospodina uskrsloga nastavlja činiti da se njegov glas razliježe svijetom i prosvjetljivati put koji vodi onoj Istini koja nas jedina može osloboditi i dati puni smisao našem životu.
Dok sada budemo zajedno molili molitvu Kraljice neba, zazovimo zagovor Djevice Marije da nam izmoli da Crkva bude snažno oživljena Duhom Svetom, da bismo Krista naviještali evanđeoskom iskrenošću i sve se više otvarali punini istine.


Nakon Kraljice neba
Draga braćo i sestre!
Jutros je u Vannesu, u Francuskoj, blaženom proglašena Mère Saint-Louis, svjetovnog imena Élisabetth Molé, utemeljiteljica Sestara ljubavi svetog Luja (Ljudevita), koja je živjela između 18. i 19. stoljeća. Zahvalimo Bogu za tu uzornu svjedokinju ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Podsjećam nadalje da ću idući petak, 1. lipnja, poći u Milano, gdje će se održati VII. Svjetski susret obitelji. Pozivam sve da prate taj događaj i mole za njegov dobar uspjeh.

- KTA
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!