Pobožnost 13 utoraka sv. Anti: šesti utorak
Utorak, 24. travnja 2012. | Broj čitanja: 1543
 
 

Prošao je i šesti utorak sv. Anti. Svetu Misu predvodio je fra Vitomir Musa.


U svojoj propovijedi svećenik je pričao o čistoći srca, a ja razmišljam o Malom princu. Hmm… Al nije to tako nespojivo. „Punina čovjeka u punom smislu je srce. Bogu je bitno ono što nosimo u srcu, ono što srce spoznaje i osjeća." I tu meni pade na pamet Mali princ, kojega sam čitala još u osnovnoj školi. Duboko urezana rečenica iz te knjige : 'Čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo', cijelo se vrijeme motala po mojoj glavi.


Ja bi počela od svoje definicije srca. Srce je zapravo jedino bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se poklanja. Mislim čak da raj nije gore, nego u čovjekovu srcu samo treba naučiti stvoriti ga. Za stvaranje raja u vlastitom srcu čovjek kao prvo treba biti sretan, a sreća se postiže vjerovanjem i čežnjom za Bogom. Ali, ljudsko srce je ugroženo i treba ga čuvati i čistiti od nečistoća. Na srce bi zapravo trebali gledati kao posebnu malenu sobu u koju nam Isus dolazi u goste. To je zapravo soba koju pretvaramo u naš mali privatni raj.


Raj bi kao prvo trebao biti čist, a čistoću naše sobice postižemo svetom ispovijedi. Također, raj bi treba biti pun svjetla, a svjetlo donosimo molitvom. Sada kada smo sobu očistili i otvorili prozor za sunčane zrake vrijeme je da je malo uredimo po našem guštu. Sada svi trebamo naći nekog uzora među svecima i prema njegovom životu uredit svoju sobu. Ja ću je urediti po uzoru na sv. Franju. Najprije, trebam izbaciti sve što mi ne treba, sve što me sputava. Ostavila sam samo ono što mi je najpotrebnije za živjeti. Ne treba srce zamarati glupostima jer ono je sveto i neponovljivo. Franjo je bio pametan i mudar, pa ću natrpati svoju sobu knjigama i poslovicama velikih svetaca koji će svakako obogatiti moje srce znanjem, ali i pomoći mi kroz život. Sada je u mojoj sobi ostao samo krevet, jedna stolica za Isusa, stol i polica s knjigama. Srce je i simbol dobrote, a kakav je to dobar čovjek koji ne živi u zajedništvu s drugima. Ne svjetiljkom, nego srcem treba tražiti ljude, jer samo će pred ljubavlju otvoriti svoja srca. Zato ću ja ipak u svoju sobu staviti još jednu stolicu, pa kad Isus bude tu da mogu zovnuti i nekoga od svojih prijatelja da ih upoznam s njim. Voljela bi da i oni vide kolika je Isus legenda. On je zapravo jedini koji me razumije i kojemu mogu sve reći. On je jedini koji zna što želim reći i kada šutim. On je jedini pravi prijatelj.


Srce je povezano sa svim organima u našem tijelu. To znači da je odgovorno za svaki naš pokret, svaku našu riječ, zapravo za sve što činimo u životu. Što je čišće sredstvo rada (srce) čišći će biti i put, a Isus je tu samo da nas povremeno upozori da nam se pojavila prašina na ormaru ili da nam otvori prozor da uđe malo svježeg zraka.

U našem se srcu nalazi savršen učitelj (Isus). Ne treba ga tražiti na drugim mjestima.
 

- Petra Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!