Uz misijsku nedjelju: Razgovor s fra Stojanom, misionarom
Subota, 22. listopada 2011. | Broj čitanja: 1508
 
 

Fra Stojan Zrno rođen je 22. veljače 1950. godine u Šuici. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Sjemenište završava u Visokom. Bogosloviju polazi u Sarajevu 1972., zatim odlazi u Fuldu 1973., gdje ostaje do svoga ređenja. Vraća se u Hercegovinu i biva kapelan u Mostaru jednu godinu 1976. do 1977., zatim odlazi u Čitluk i tu ostaje do 1982. godine, da bi od 1982. pa do 1986. bio u Duvnu blizu svoga rodnog mjesta. Nakon poziva i odluke za misionara odlazi u Belgiju 1986., da bi napokon iduće godine 1987. otišao u Kongo (Zair) i kao pjesnik kazao: „To moj, moj je dom.“

 

Fra Stojane, često se kaže da je misionarski poziv – poziv u pozivu, odnosno, Bog kao da zove po drugi put skoro kao Samuela po tri puta. Kako ste Vi osjetili taj Božji zov, poziv za misionara Katoličke Crkve?

 

Lijepo je se prisjetiti toga poziva, na vrelu je uvijek lijepo biti. Svećenički poziv je sam po sebi misionarski poziv. Zapravo u nas je tada bilo mnogo mladih svećenika, a neki su već i prije mene otišli u Kongo, vidio sam da i bez mene mogu, ništa neće izgubiti ako i ja odem. Isus nas poziva od nas traži da idemo po svem svijetu. Uostalom, naš hrvatski narod nekada davno trebao je misionare, ljude koji će biti prisutni u patnji i radosti, pobjedi i porazu, uz taj narod. Misionari su nas Hrvate pokrstili, zapravo Krist preko njih bijaše s nama. I mi smo dužni danas u ime našega naroda, također nositi drugima radost, nositi drugima Krista. Sam sveti Franjo i danas govori kao nekada riječima Krista, idite po svem svijetu. Mi franjevci jesmo i moramo biti glasnici radosne vijesti.

 

Kongo? Što reći za tu zemlju, za zemlju kojoj ste posvetili svoj život, svoj rad, molitvu, patnju, radost? Kako mi možemo shvatiti tu zemlju, mi kojima je ona potpuno strana?

 

Da! Nakon učenja francuskog jezika u Belgiji, došao sam u Kongo. Kongo je nekada nosio ime Zair. Čujte, velika je to država. Kongo je otprilike četrdeset puta veći od Hrvatske, šest puta od Francuske, a od Belgije čak osamdeset puta. Danas ima oko 65 milijuna stanovnika. Polovica stanovništva su katolici, zatim protestanti, a ostalo neka vrsta narodne ili plemenske sekte, dok je muslimana sasvim malo. Zanimljivo je reći da je 1960. godine u Kongu bilo 15 milijuna stanovnika, a te iste godine Belgija je izgubila vlast nad Kongom kao kolonijalna sila, tako da je sloboda podigla natalitet sve do današnjih 65 milijuna stanovnika. Službeni jezik je francuski, a također postoji 400 domaćih jezika. Gdje smo mi Hrvati misionari domaći jezik je kibula, a pleme Baluba, područje veličine Hrvatske.

Fra Stojane, kakva je klima u Kongu? Mi ovdje skoro da mislimo kao i nekada Europljani da su ljudi crni zato što je vruće, sunce je blizu, nemoguće za živjeti.

 

Čujte! U Kongu gdje sam ja i drugi misionari tropsko je područje. Ja živim na visini od 1000 metara, tako da je klima izvanredna. Nikada nije prevruće, a također ni prehladno, jedino ponekad noći znaju biti svježe. U Kongu zapravo vrijeme možemo podijeliti jednostavno, pola godine kiša pada, a pola godine suša, nema ni kapi vode. Kada bude suša i nigdje na pomolu kapi vode, znamo se našaliti riječima, ne treba ti Boga molit. Jedne godine fra Filip je uveo blagoslov polja. I u sušnom razdoblju često je molio s narodom, ali ni kapi kiše. Mi smo se šalili govoreći, slabo ti to moliš. No, iduće godine fra Filip je prebacio blagoslov u vrijeme kad su kiše već moguće, a mi opet na njegov račun – počeo molit kad su kiše počele.

 

Kakvo je socijalno stanje zemlje? Ima li plemenskih sukoba, pamtite li krvave sukobe za vrijeme rata u Ruandi gdje je živote izgubilo milijune ljudi, među kojima franjevac i misionar fra Vjeko Ćurić?

 

Zemlja je bogata rudama, manjoj skupini pripadaju oni koji su bogati – povlašteni, dok većina živi u siromaštvu ili potpunoj bijedi. U Kimpangi gdje sam ja većina živi od zemljoradnje. Tako da zemlja ipak nije zaboravila čovjeka, dajući mu svoje plodove, održava ga na životu. Bogu hvala da je tako. Inače ljudi u zemljoradnji jedino što imaju jest jedna motika, slična onoj za vrijeme Romula i Rema. U gradovima je veće siromaštvo; djeca su neishranjena, dok na selu oni koji se bave zemljoradnjom ipak nekako lakše podnesu i prežive dan. Dan je zapravo mjera života. Sutra ne postoji i za sutra se ništa ne ostavlja, ta dosta je današnji dan koji nosi svoje brige. Ima ovaj kontinent i ova zemlja svoju bol, patnju i tugu. Da, sjećam se rata u Ruandi i dobrog fratra fra Vjeke. Doista krvav i grozan bijaše rat u Ruandi. Na istoku Konga je 3 milijuna ljudi izgubilo život, a neki govore čak 5 milijuna. Često su plemena i zaraćeni iz Ruande bježali u Kongo, na istoku zemlje i tako su tamo bili kao i u Ruandi nezapamćeni masakri. Fra Vjeko je sigurno jedan divan primjer čovjeka i fratra, sličan našem pokojnom fra Jozi Vasilju. Fratri koji su znali iz patnje, boli, tragedije, izaći nasmiješena lica i čista srca, divni uzori nama danas.

 

Kakva su Vam sjećanja na fra Jozu? Mi kao novaci na Humcu upoznali smo tako reći dio raja već na zemlji, fra Jozo bijaše kao anđeo bez krila, a krila nije imao samo iz razloga da ne bude od drugi poseban.

 

Ah, fra Jozo! Fra Jozo bijaše nenadmašiv. Prvo što mi pada napamet jest to da je fra Jozo imao dvije putovnice. Da, dvije. Jednu Hrvatsku, a drugu, zapravo drugu malo tko ima – Vatikansku. Što sve taj čovjek nije napravio za Kongo! Zasigurno bijaše Kristovo oruđe, kao Pavao nekada. Kongu i njegovu čovjeku izgradio je novicijat, kuće, bogosloviju koja ima četrdeset soba i veliku kapelicu, školu, ma što sve ne. Bijaše im profesor, dva puta rektor, zatim je afilirao fakultet u Kongu poznatom rimskom Antonianumu. Čudo! Uvijek se sjetim toga siromaška, dobrog i plemenitog, a napose radosnog brata.

 

Kažete da je fra Jozo bio radostan, a je li Afrika, je li Kongo radostan?

 

Afrika je radost, Kongo je radost. Afrika najviše što voli, u čemu je blagoslovljena to je život. Život je radost, posvuda ima djece, ma posvuda su. Djeca se vesele, puna su radosti, života. Dovoljan je jedan bombon da budu radosna, ili malo šećera i radosti nema kraja. Sjećam se jednoga dana, obrezivao sam kavu. Dok sam radio došao je jedan profesor s maturantima i zatražio od mene da im pričam o kavi, zapravo da im održim jedan edukacijski sat. Pitao sam prvo čemu kava služi. Jedan je maturant kazao kava se pije. Dobro. A jeste li znali da se od kave također pravi čokolada? Svi su šutili. Bilo je otprilike trideset maturanata. Tko je od Vas ikada u životu probao čokoladu, pitao sam. Nitko. Svi su šutili. Nemoguće. Bilo mi je žao djece, a maturanti nisu nikad okusili komad čokolade. I što ti je providnost. Sutradan posjeti me jedan misionar, stranac. I kada je odlazio ostavio mi je jednu veliku čokoladu. I ja se dosjetih. Napravit ću kave i otvoriti čokoladu i pozvati profesora i maturante. Tako sam i učinio, te su maturanti dobili svoj dar, šalicu kave i kocku čokolade. Djeci i čovjeku Afrike malo je potrebno za radost, a opet nekim je to puno, pokloniti im svoju ljubav i srce.

U Africi su djeca blagoslov, koliko jedna obitelj ima djece?

 

Da djeca su blagoslov i poznata je njihova rečenica: Djece ima koliko ih Bog može dati. U nas u Europi za ženu je ideal da bude lijepa, dok u Africi za ženu je najveća čast da bude majka. Zato ponekad postoji i poligamija, upravo iz toga razloga da bude više djece, širi klan, više blagoslova. Obitelji doista imaju puno djece. U mome selu prošle godine jedna je žena rodila sedamnaesto dijete. Puške su pucale, pjevalo se, plesalo, što mi kažemo narodno veselje. Jedan je veliki poglavica imao više žena, a svoje vlastite djece tristo osamdeset i šest. I upravo jedno mu je dijete u bogosloviji, a jedan mu je sin prošle godine imao mladu misu, postao svećenik. Djeca su uvijek blagoslov, a gdje su ona tu je i život.

 

Voli li Afrika sport?

 

Afrika, odnosno sam Kongo žive za sport. Još od jutra pa sve do noći trči se za loptom. Lopta je draža od novca, novac katkad nemaš gdje potrošiti, a za loptom uvijek možeš trčati. Za jednu loptu ili dres mladi će pomoći pri gradnji kuća, školi, kapelica. Lopta pokreće mlade, željni su biti aktivni, sport ih na neki način okuplja. Važno je naglasiti da ima mnogo mladih koji su talentirani, ali opet tko će otkriti njihov talent koji je skriven u bijedi i siromaštvu crnog kontinenta. Za nogomet mladi su uvijek spremni i raspoloženi.

 

Sama Afrika je konitnent u kojem ritam, glazba i pjesma ispunjaju čovjeka. Je li euharistija ispunjena veseljem, koje je odlika afričkog čovjeka?

 

Afrički čovjek ima uvijek dovoljno vremena, posebno nedjeljom, zato im se ne žuri previše ni doći na misu, naime mnogi okasne, a ni otići s mise. Zato ako misa traje dva ili tri sata nitko se ne uznemiruje. Prošle godine bio je naš provincijal fra Ivan Sesar u mojoj misiji. Slavili smo svetu misu, i kad smo završili i ušli u sakristiju, on je pogledao na sat i čudom se čudio kako je moguće da smo dva i pol sata bili na misi. Jer vrijeme mu je jako brzo proteklo. U Europi se ljudi pitaju što imaju raditi dva tri sata, a ja bih rekao ljudi slave Boga. Oni vole pjesmu, svi pjevaju, svi plešu, vrište… zato u većim župama imaju po četiri ili čak pet zborova. Sami sve organiziraju, i pjevanje i čitanje, i molitvu vjernika, dakle sve vjernici sami organiziraju. Posebno je svečan prinos darova. Uz ''udovičin novčić'' koji se kupi, donose i plodove sa svojih njiva: manjok, kukuruz, banane, tikve, grah, a u svečanim prilikama donose i živu kozu, kokoši, itd. Posebno je zanimljivo da se Slava nikada ne recitira, čak ni radnim danom kada je malo vjernika. Oni smatraju da je nedostojno Boga da se Slava jednostavno izrecitira bez pjesme i plesa.

 

Fra Stojane vi ste u Kongu. Ima li još misionara koji rade s vama?

 

U našoj biskupiji mi smo četvorica hercegovačkih franjevaca. Ali svaki je u svojoj misiji, zasebno. Fra Pere Čuić u Kibuli, fra Ante Kutleša u Mulebi, fra Filip Sučić u Kaminu i ja u Kimpangi. Sastejemo se barem jednom mjesečno kod fra Filipa u gradu Kamin. Naime u savani gdje smo nas preostala trojica nema mogućnosti gotovo ništa kupiti, a treba nam i novca za plaćanje radnika, pa nam fra Filip sve to pripremi i mi dođemo k njemu. Osim toga trebamo natočiti gorivo kod njega, jer prva bezinska crpka je na 750 km od Kimpange. Za to fra Filip kupi dvadesetak bačava goriva i onda se mi poslužujemo s tim gorivom kada dođemo kod fra Filipa.

 

Koja je vaša poruka?

 

U nedjelju je misijska nedjelja, kada cijela katolička Crkva razmišlja o misijskom poslanju. Želio bih da i naši hrvatski vjernici budu tako aktivni u svojim župama kao mlada afrička Crkva. Premda već nekoliko mjeseci nisam u misiji, kršćani vode sve poslove i život teče normalno u svih 25 kršćanskih zajednica (filijala). Želio bih da svi shvatimo što je Isusova posljednja želja, posljednje Isusove riječi bile su izgovorene na ovoj zemlji: Idite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Pozvao bih sve kršćane da mole za misije, ne samo za misijsku nedjelju, nego i tokom cijele godine. I da svojim prilozima pomažu Crkvu koja se rađa u misijskim krajevima. Čak i jedan mali dar, može spasiti ljudski život. Npr., svakog sata na svijetu umre gotovo sto ljudi od malarije, a dovoljno je samo do 15 - 20 kuna da bi se spasio život i da bi čovjek ostao živ. Pored ovoga u prvom redu trebaju biti misionari među onima s kojima žive.

 

 

- fra Goran // www.fra3.net
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Fokusa«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.