Utakmica i sportsko druženje s Framom Posušje
Mnogi će vam reći da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Istina je da mi u svom bratstvu imamo malo drugačije prioritete. Nogomet svakako da, ali naravno nakon Gospodina, molitve, braće i još mnogo toga. Vjerujemo da bi se...
Naš petak: Zabavni sastanak
Prošli petak na Humcu, Dramska sekcija Franjevačke mladeži sa Širokog Brijega izvela je predstavu „Trebaju li anđeli čuvari sindikat?”. Mi smo im naravno bili pratnja, pa je to bila zamjena za naš sastanak....
Glas koji viče u pustinji
Odmah na početku postavlja se pitanje apsurdnosti bilo kakvog govora bez okruženja koje u ovom slučaju definira pustinju, pa u njoj se nema što vidjeti! U tom pojmu upoznajemo identitet Ivana Krstitelja, osobe koju je Bog poslao da...
Novosti
 
Napisao/la Mirna Mandić | Utorak, 24. svibnja 2016.
U nedjelju, 22.svibnja 2016., naša braća i sestre iz Frame Mostar imala su Obred primanja i obećanja.     Njihovo geslo bilo je sukladno sa Svetim Trojstvom čiju smo svetkovinu jučer slavili, a glasilo je: ''U ime Oca i Sina i Duha Svetoga''.    ...
Napisao/la Ilija Domagoj Soldo | Ponedjeljak, 23. svibnja 2016.
Jedna obična nedjelja koja se pretvorila u jedno veselo druženje! Naša susjedna Frama, Frama Kočerin, pozvala nas je na druženje i naravno da malo odglumimo. Odazvali smo se pozivu i veselo uputili prema Kočerinu.       Naime, Frama Kočerin organizira...
Napisao/la frama.ba | Subota, 21. svibnja 2016.
Stigao je još jedan petak. Ovoga puta drugačiji nego svi do sada.       Naime, okupljanje na Brijegu ovaj petak smo zamjenili okupljanjem na Humcu. Naime, naša dramska sekcija je izvodila svoju predstavu "Trebaju li anđeli čuvari...
Napisao/la Ante Pavković | Subota, 21. svibnja 2016.
U četvrtak, 19. 5. u 20 sati dramska sekcija nam je po drugi put u kinu Borak izvela predstavu pod nazivom ''Trebaju li anđeli čuvari sindikat?''. Pretpostavljamo da više manje znate što se događa u predstavi. Anđeo zadužen za čuvanje brucošice pomalo gubi...
Napisao/la Preuzeto s: frama-ofs.com | Utorak, 17. svibnja 2016.
Za XIX. festival duhovne glazbe Framafest 2016., na kojem isključivo nastupaju članovi Franjevačke mladeži - Frame, na Natječaj koji je bio otvoren do 1. svibnja, pristiglo je 25 skladbi. Geslo ovogodišnjeg Framafesta je: O milosrđu Božjem pjevat ću dovijeka!  ...
Napisao/la Luca Sesar | Ponedjeljak, 16. svibnja 2016.
15.lipnja 2016. godine Franjevačka mladež iz Čitluka imala je Obred primanja i obećanja. U 19h započelo je misno slavlje koje je predvodio fra Slaven Brekalo, područni duhovni asistent.     U svojoj propovjedi istaknuo je važnost tri božanske osobe i sve povezao...
Napisao/la frama.ba | Nedjelja, 15. svibnja 2016.
Nakon napornog tjedna okupili smo se u našoj velikoj dvorani. Sastanak je počeo molitvom u 19h. Nakon toga naša nam je potpredsjednica Petra pročitala obavijesti i krenuli smo sa sastankom.       Na sastanku su nam dvije animatorice, Antea i...
Napisao/la Antonija Bilać | Četvrtak, 12. svibnja 2016.
Hvaljen Isus i Marija. Iza nas je još jedna tribina „Usridu”.     Kao i uvijek, okupili smo se u našoj dvorani na Brigu, gdje smo tribine započeli molitvom, a tada je uslijedio govor fra Roberta Kiša. Prvo je započeo malim uvodom u kojem...
 TV Frama
Frama Široki Brijeg - Zazvah ime Gospodnje
 
        
 Slika na sliku
Instalirajte Adobe Flash i uklučite
javascript da bi vidjeli web stranicu.
Stol riječi
Dobrodošao, dragi radniče, u vinograd Gospodina svoga!     Vinograd potpuno drugačiji od svih koje si ikada vidio. Vinograd bogate, sitne zemlje bez ijedne travke, kišom natopljen, grozdova slađih od šećera, suncem obasjan niz padinu u sutonu. Najljepši i najzahtjevniji. Traži jake i hrabre radnike koji će svakoga dana zasukanih rukava, po suncu i po kiši, krupno gaziti niz redove i nježno, strpljivo raditi oko trsova. Klečati pored trsova smeđe ispucale kore. U zemlji ostavljati tragove svojih cipela koje ni vjetar ni godine neće uspjeti izbrisati. Pusti mi da ti pokažem. Postoji tu jedan radnik, onaj u odjeći poderanoj od posla, zove se Franjo. Njega valjda znaš, on ti je prinio poruku da te Gospodin zove. On te doveo ovamo, jel’ tako? On će ti ovdje najviše pomoći. Ali se ne boj. Ovdje nisi sam. Još mladih ljudi, takvih kao ti, svakoga dana dolazi ovamo i to po Franjinoj preporuci. Priča se po vinogradu da on ne bira najbolje radnike, ne traži savršene, ne dovlači posebne nego dovede one koji na poziv odgovore sa: „Evo me!“ i zove ih svojom djecom. Istina je. Gospodin mu dopušta da ih uzima za ruku i postepeno pripremi za ono što dolazi. Gospodin mu dopušta da im daje ovlasti da oni mogu pozvati neke nove radnike. Gospodin mu dopušta da ih upozori da je posao u vinogradu na neodređeno, da svaki radnik ima svoje, posebno, radno vrijeme. Možda će ti prvih dana mnogo toga biti neshvatljivo i čudno. Ali naviknut ćeš se.     Nemoj da te začudi što Gospodin zna imena svih ovih radnika, neka ih je tisuće. Nemoj da te začudi narav ovih radnika s kojima ćeš provoditi dane. Svaki je poseban i različit, sa drukčijim zadatkom a svaki jednako Vinogradaru mio. Nemoj da te začudi što ti radnici, nakon sati posla, imaju snage zajedno moliti, skupiti se ispred stare kuće, smijati se i večerati, putovati i uživati u suncu koji grije iznad vinograda. Nemoj da te začudi što ne gube nadu kada krupni oblaci prekriju nebo i prospu jake kape po grozdovima koje trsovi, zaštićeni njihovim žuljavim dlanovima, čuvaju na sebi. Nemoj da te začudi jer Gospodar vinograda nagrađuje plaćom vrjednijom od novčanih valuta svijeta. Isplaćuje svaki umorni korak, svaku žeđ od vrućine i tereta. Isplaćuje pravedno i milosrdno, uvijek više nego misliš da zaslužuješ. Iznenadit ćeš se koliko ćeš ljudi sresti na ovom svom putu. Kloni se onih koji će te učiti kopati a nikad nisu ni ušli u vinograd. Imaš Franju. Njega pitaj. Cijeni one koji će ti donijeti bocu čiste vode kad budeš izmoren i prljav od zemlje. A često ćeš biti. Ponekad ovo nije baš tako lagan posao, znaš. Uvjerit ćeš se. Možda već danas. Kad budeš umoran i znojan, sjeti se kako ti je srce igralo kad te Franjo poveo ovamo. I onda će sav teret s ramena postati lakši i od listova vinove loze podno tvojih nogu. Budi radostan, radniče, jer u Gospodinovoj si službi. Pozvan si raditi za najboljeg vlasnika najljepšeg vinograda. Ovdje si potreban.     Na koncu našeg kratkog obilaska, dragi radniče, nadam se da si shvatio da je ovaj čudesni vinograd naš svijet, da je pravedni Vinogradar naš Bog, da je onaj neumorni nadglednik naš Franjo, da je radno vrijeme naš život, da su trsovi sve ono što u ovome svijetu zahtjeva pažnju i nježnost, ono što traži trud i promjene. Samo… Jesi li shvatio da je sve ovo pisano baš tebi? Radniku kojemu Bog vjeruje toliko da mu je u ruke prepustio snagu kojom može promijeniti sve?
Fokus
Uvodna molitva Isuse moj, evo me ovdje pred Tobom, sa svim svojim padovima, bolima, strahovima, analizama, borbama, nemirima, bolestima, molbama, sa svim svojim dubinama, protkanim suzama i...
Naša La Verna
Vjerujem da je prva ljubav koju dijete osjeti, nakon ljubavi prema obitelji, ljubav prema rodnom kraju. Obožavala sam s bakom i djedom ići u naše polje i šetati do Borka. Tamo sam znala svaki cvijet i svaku patkicu. Kada tuda prođem kao da sam opet ona mala djevojčica od pet godina koja nestrpljivo iščekuje kada će poput sestre i ona staviti školsku torbu na ramena. Dok si dijete te osjećaje i ne znaš tako definirati, ali ne treba umanjivati mjesto koje rodni kraj zauzima u tom velikom, dječjem srcu.     Onda je tu i pojam domovine. Svi smo mi u školi pisali sastave o našim herojima u ratu, o tome koliko nam naša domovina Hrvatska znači, o njezinim nacionalnim parkovima koje nismo vidjeli, ali smo uvjereni u njihovu neizmjernu ljepotu. Jednom sam na poklon dobila bedž s hrvatskom zastavom koji je svirao himnu pritiskom na dugme. Sjećam se da je on potaknuo prvu ozbiljnu raspravu s rodicama iz Zagreba. Što će nama u Hercegovini hrvatska zastava i hrvatska himna, kad imamo svoju? Mi nismo pravi Hrvati...     Tada smo bili još djeca i dakako naši su roditelji odmah raščistili stvar te se to više nikad nije ponovilo. Ipak, živjeti ovdje ostao je svojevrstan izazov...   Moji su ukućani uvijek s velikim interesom pratili izbore u Hrvatskoj. Činilo mi se da je onaj prvi, kojeg se sjećam, na kojem je učestvovala Jadranka Kosor, trajao godinama. Možda je to bilo zato što si za vrijeme prijenosa sučeljavanja morao biti miran kao bubica i crtići nisu ni dolazili u obzir. Svi su bili napeti. Činilo se da slijede velike promjene... Ti si isto uzbuđen, jer činjenica da će netko postati predsjednik upućuje na nešto veliko. No, kada napokon dođu dugo iščekivani rezultati sve je ponovo po starom. Polako shvatiš da se najavljene velike promjene nisu ticale tebe. Bilo mi je pomalo žao što Jadranka Kosor ne živi ovdje, jer bi se možda baš s nama rukovala na ulici kao što to političari čine s građanima u vrijeme izbora. Nekako se osjećaš odsječenim.   U mome djetinjstvu nisu postojali hrvatski mediji koji bi izvještavali o mojoj sredini te mi se stoga činilo da svi mi koji živimo ovdje zapravo pripadamo tamo, a opet smo strašno udaljeni. Uskoro sam se počela pitati zašto i mi nismo u Hrvatskoj. Onda ti roditelji počnu objašnjavati sve o povijesti, kako samo nekada bili zajedno i kako smo još uvijek samo na drugi način. Uistinu sam se trudila razumjeti. Ipak, ne možeš utišati taj nekakav čudan i gorak osjećaj duboko u sebi da si višak. Dok su se svi Hrvati potrpali zajedno u jednu zemlju, ti koji si u svemu poput njih, ostao si na drugom kraju sam. Kada te to spopadne brzo sam sebi obećaš da nećeš više o tome misliti, jer ne razumiješ, pa samo ispadaš bezobrazan. Tako su prošle godine...   Poštedjet ću vas detalja kako sam se našla s prijateljima na svojevrsnom, školskom projektu s jednom zagrebačkom školom. Išla sam s očekivanjima kako ću sklopiti bezbroj novih poznanstava, naći prve prijatelje s kojima ću se dopisivati online. Na povratku smo se svi umjesto s imenicima punim novih brojeva i gmail adresa, našli pokislih faca. Nismo bili u ozračju u kakvom se zbližava. Bili smo zajedno, učenici iz Zagreba i Širokog Brijega, ali nismo bili partneri, štoviše činilo se kao da smo s različitih planeta. Njihov je, izgleda, bio veći i važniji od našeg. Mi tu uopće nismo bili bitni, oni su imali glavnu riječ. Naše vođe nisu se ponašali bolje od nas. Pred njima su se smješkali i kimali glavama, a kasnije bi došli do nas i rekli nam kako nije važno kako smo se mi pripremali, da sada slijedimo nove upute, da se ni njima ne sviđa kako se to sve radi, ali-„šta ćeš?“   Tada sam prvi put osjetila ono što nazivaju „kompleksom manje sredine“, kao da sam niža vrsta. Dok svi drugi dolaze sa samopouzdanjem, bez obzira na svoje znanje i sposobnosti, ponosno predstavljajući svoj kraj, mi se povlačimo kao da smo manje vrijedni.   Doživjela sam da je stvarno istina ono što ljudi govore da se misli o nama. U Hrvatskoj, doduše, možda samo pojedinci misle kako je Nino Raspudić slučajno rodom odavde, da nema intelektualaca u Hercegovini, da smo svi mi seljaci. Stranci najvjerojatnije našu zemlju doživljavaju kao egzotičnu, ali i za njih nismo ništa više nego divljaci koji još uvijek čekaju da ih netko izbavi i donese im „kulturu“.   Ne možeš ne osjetiti posljedice nesređene, banana države s puno korupcije, presudnom važnošću rodbinskih veza u zapošljavanju i s povijesnim nejasnoćama. Slušaš priče o tome kako vani ne priznaju nikakve uspjehe koje smo postigli ovdje. U srednjoj školi počinješ razmišljati o odlasku, i ne samo zbog studija.   Onda kažu kako mladi danas napuštaju zemlju, jer su pohlepni za novcem i koristoljubljivi. Nije to! Ne postoji nikakav novac, luksuzan stan, kazališne predstave koje ćeš više voljeti od parkova svoga djetinjstva, od školskih dvorišta gdje si upoznao prve prijatelje, od klupe na kojoj si po prvi put sjedio zaljubljen.   Ipak, dijete treba odrasti. Treba odrasti u čovjeka ravnopravnog svima, u čovjeka koji će moći u punom smislu riječi rasti u spoznajama i otkrićima, iskoristiti sve svoje potencijale, koji će biti ponosan i poštovan. Mogu li to ostvariti u ovoj zemlji? U zemlji u kojoj je krvno srodstvo važnije od znanja i sposobnosti? U kojoj ne postoji riječ „ilegalno“ samo „snalaženje“? Kako ostati ovdje znajući da me neće poštovati, jer ne poštuju ni moje profesore koji su mi dali ovo pero u ruke?   Ne bih htjela otići odavde jer sam željna novca. Jednostavno mislim da bih se negdje drugdje osjećala vrjednijom. Bolna je to spoznaja. Voljela bih, više od svega, kada bi ovdje počivala ostvarenja mojih snova. Niti jedna rijeka nije lijepa kao Lištica, niti jedno mjesto s toliko lijepih sjećanja, niti jedno kao dom...   Ovo je smo još jedna ispovijest u moru od onih modernih emigranata. Još jedna mladenački bezobrazna, još jedna pred kojom će se zatvoriti oči. Koliko će ih još biti prije nego što se nešto poduzme?
Aktivnosti u našoj Frami
Likovna sekcija
» Adventski vijenci naših likovnjaka
20/11/15
Medijska sekcija
» Naš četvrtak...
16/10/15
Medijska sekcija
» Čovječe ne ljuti se
09/10/15
Medijska sekcija
» Naša Frama 45 minuta s Vama
23/09/15
Molitvena sekcija
» Svakog utorka u 19 sati
24/09/14
Naredna događanja
Petak - sastanak
Riječ za tebe

Kako je dobar Bog čestitima,
Bog onima koji su
čista srca.

Ps 73:1

 

Slušaj uživo!
Korisni Linkovi