Jedna me stvar uporno proganja. Riječ je o slici pored koje svi mi toliko puta prolazimo: slici pobijenih fratara. Postoje na toj tužnoj slici nekoliko lica kojima se uvijek vraćam, koja su mlada poput moga.   Kada prolazim pored te slike ona kao da nekako zabliješte i ne mogu ne zadržati barem na kratko pogled na njima. Dugo nakon što se udaljim osjećam njihov pogled kao da je u njemu pitanje. Uvijek me nagnaju da razmišljam o životu. Čini mi se da je ovaj moj kratak boravak na Zemlji bio neprestana borba da svaki trenutak učinim vrijednim sjećanja. Želim da, ako jednoga dana svoj život budem promatrala s oblaka, budem mogla reći da je bio uistinu izuzetan.   Vjerujem da svatko od nas traži život na vlastiti način, iako smo već tu; dišemo, naše srce kuca... Ulažemo ogromne napore kako bismo naše vrijeme na Zemlji učinili znamenitim, jer možda tada, unatoč svim otporima zdravog razuma, na neki način doživimo vječnost. Kada gledam u sićušne portrete svećenika koji su nas nesretno prerano napustili, pitam se jesu li željeli isto što i ja? Jesu li željeli otkriti svijet, biti voljeni, važni u društvu? Smatram da postoji više vrsta luksuza. Nerijetko mi se čini da upravo on može učiniti moj život izvanrednim. Opažam taj luksuz u životima mojih bližnjih, tražim ga i u vlastitom. To postaje moj smisao. Kada razmišljam o svojim uzorima nemoguće mi je ne pomisliti na one koji su po procjenama današnjeg društva bogati. Bilo da je riječ o bogatstvu koje je opipljivo kao što je novac, predivna kuća ili bogatstvu koje predstavlja uspjeh, ugled, obožavanje. Divim se onima koji mogu sebi priuštiti velika putovanja, koji ne štede na odmoru, kojih ne grize savjest kada kupe ponekad skupu, bespotrebnu odjeću. Potajno priželjkujem da su moji roditelji bili jedni od onih „snalažljivih“ koji su „namlatili velike pare“ zahvaljujući kojima bi moj život bio zabavniji .Ponekad me te želje usmjeravaju u životu. Ipak, kada gledam u te portrete vidim sasvim drugu percepciju života. Možda su me zato njihova mlada lica toliko proganjala. Predstavljaju čvrst stup kontradiktornosti vrijednostima društva kojem pripadam. Prozvani su herojima, uzorima. Ipak, čini mi se da ih malo odabire njihov put. Nekako se ne uklapaju u životne ciljeve koje danas postavljamo pred sebe. Ponekad mi se čini da su u očima drugih predmet sažaljenja. Teško mi je donijeti zaključak o njima. Za mene zrače ponosom. Ne mogu ga objasniti. Nisu ostvarili ništa od onoga o čemu mlada osoba najčešće sanja. Odrekli su se bogatstva, ljubavi žene, zabave, bezbrižnog života. Nevine su ih ubili, bacili u jamu želeći ih time lišiti svakog dostojanstva. Neki od njih su sve svoje nade, ambicije, želje ostavili prije tridesete godine. Ono što danas znamo o njima tako je malo.   Pitam se što je to u njima, zbog čega zaboravim sve te poražavajuće činjenice, kad ih pogledam? Učini mi se da mogu ostaviti sa strane sva svjetovna vjerovanja, vizije o savršenom životu, na kraju krajeva i ono što je logično. U jednom beskrajnom trenutku prožme me nekakav nevjerojatan osjećaj da život postane značajan tek onda kada ga izgubimo zbog nečega u što čvrsto vjerujemo. Postoji u tome nešto prekrasno, tragično, uzvišeno, ponizno... Baš tako, totalno neočekivano, nesavršen život postane onaj izvanredni.