Hvaljen Isus i Marija! U ovom mjesecu naša stranica započela je s obradom nekih novih tema gledanih iz naše perspektive, perspektive mladih ljudi koji se susreću s mnogobrojnim izazovima u svom odrastanju. Prva tema s kojom se započelo su IZLASCI. Kod nas se, u ovoj kršnoj Hercegovini, pod tim „izlasci“ najviše misli na odlazak u diskoteke, kafiće ili kojekakva druga mjesta gdje dominiraju alkohol, izazovno oblačenje i plesanje i najčešće jedna određena vrsta glazbe. Pretpostavljam da svi znate o kojoj vrsti glazbe se radi. Riječ je o tzv. cajkama, narodnjacima ili turbofolku, koji god naziv preferirate. Turbofolk je glazbeni stil nastao u Srbiji u ranim 90-im godinama. Nastao je iz pop-folk glazbenog stila, uz velik utjecaj modernih stilova, a sam naziv turbofolk smislio je crnogorski pjevač Rambo Amadeus: „Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime.“ Za turbofolk se veže čitava subkultura definirana vulgarnošću. Tekstovi su često o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi ili ženama koje imaju probleme s nevjernim muževima, o ženama od kojih se očekuje da izgledaju kao jeftine prostitutke, a od muškaraca se očekuje da imaju hrpu novaca i da sve takve žene pošteno plate i da izgledaju poput nekog mafijaša s pištoljem u ruci, velikom zlatnom lančinom oko vrata i tamnim sunčanim naočalama nataknutim na veliku glavu, bez obzira što se radnja odvija u prostorima gdje je praktički mrkli mrak i suncu nema ni traga. To je taj stil. Smatra se da je glavni promotor režim Slobodana Miloševića u Srbiji za vrijeme osvajačkog ratnog pohoda na Hrvatsku i BiH. Iz ovih par općenitih podataka možemo zaključiti o čemu se radi i što ova vrsta glazbe (ako se uopće može nazvati glazbom) nosi i prezentira. Poražavajuća je činjenica koliko se ta cajka duboko ukorijenila u naš hrvatski, katolički narod. Poslužit ću se jednom komičnom rečenicom s jednog popularnog Instagram profila: „JESAM SE ZAOVO BORIJO?“ I uistinu, jesu li se naši preci za ovo borili? Nije ovdje samo stvar što cajke dolaze iz Srbije (ustvari sad više i ne dolaze samo iz Srbije), jer u Srbiji ima mnoštvo odličnih izvođača koji ne pripadaju ovom jeftinom stilu. Cajke su kako je gore rečeno povezane s režimom koji je napadao nas Hrvate, ali cajke svojim nemoralom našu kulturu i sve naše vrijednosti za koje smo se borili od stoljeća sedmog odvode u propast. Ako pitate mlade zašto slušaju cajke, većina će ih odgovoriti da danas to svi slušaju, da je uz njih najbolji provod, da nitko više ne gleda tko je tko jer je glazba dobra, a provod lud i nezaboravan. Puno će ih reći kakve veze oni imaju s tim ratom, kako je to bilo prije njih, da oni ne znaju što je rat, kako je to bilo pa prošlo i da ih to i ne zanima previše. To je jedna velika šamarčina svima onima koji su branili domovinu i položili svoje živote za nju. Za svoju DOMOVINU i VJERU. To je šamar onima koji vole i poštuju svu tradiciju i kulturu koja se prenosila generacijama iste te domovine. Jedan grafit sa svojim natpisom „DANAŠNJA DICA SLUŠAJU CAJKE, PRIČE O VUKOVARU NJIMA SU BAJKE“, prikazuje bolnu istinu našeg društva. Reći kakve veze mi imamo s tim ratom i tim što su branitelji učinili za nas, možemo onda također sagledati i na jedan drugačiji način. Kakve veze mi onda imamo s nekime tko je raspet prije 2000 godina, nekime tko je za nas umro mučeničkom smrću na križu? Kakve? Zanimljivo je jedno sociološko istraživanje koje pokazuje da će, statistički gledano, turbofolk vjerojatnije slušati oni koji se deklariraju kao domoljubniji i konzervativniji. To se možda i najbolje vidi za vrijeme utakmica hrvatske reprezentacije, evo najsvježiji primjer je ovaj sa svjetskog nogometnog prvenstva gdje se za vrijeme hrvatskih utakmica snažno ističe domoljublje, kune se u svoju domovinu. A onda, po završetku te parade, vraća se svojim omiljenim „pevaljkama“. Nakon ovog fantastičnog uspjeha naših nogometaša na nedavnom svjetskom prvenstvu gdje su uspjeli ujediniti cijelu naciju savršeno do izražaja dolazi stih iz jedne Škorine pjesme: „Sad je moderno nositi kockasto, a poslije neka čudna muzika.“ Privodeći ovo piskaranje kraju zaključak je da je glazba dio kulture, a turbofolk i narodnjaci su odraz nekulture i primitivizma. U turbofolku je lako biti cool, bitno je da si tu gdje su svi, oskudno odjeven/a, „ušiven“ od alkohola, bitno je da si dio tog krkanluka koji se na kraju okarakterizira kao dobar provod. S druge strane, nije svaki žanr za svakoga - i to je savršeno uredu. Razlike treba poštivati te iz njih zapravo i učiti. No, cajke u sebi teško sadržavaju išta vrijedno. One prije predstavljaju svojevrsno nazadovanje i degradaciju kulture, što se ne očituje samo u glazbi, već i u samom načinu života na koji nas takva glazba potiče. Način života koji nas usmjerava na tjelesno i materijalno, način života koji nije u skladu s našim katoličkim vrijednostima kreposti i čistoće. Vrijednostima koje nam je Krist ostavio. Na nama je hoćemo li se izdići iznad toga i izabrati Krista, nevezano samo uz turbofolk i glazbu, već za naš cijeli život općenito. Pavao u svojoj poslanici Solunjanima kaže: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ Uistinu dobra poruka za naš život, zar ne?   Mir i dobro!