Nježno neko jutro. Rano. Praznici počeli prije tjedan dana, a ja još nisam navikla na to da mogu spavati. Razmišljam o svačemu i ničemu. Ali ovo jutro je toliko drukčije. Čarobnije. Nekako... Veselije. Kako je to meni, najvećoj spavalici, jutro lijepo? Jučer sam naučila moliti. Prvi put. Prvi put sam izmolila suze iz sebe. Molila i za sebe, i za tebe, i za majku, i oca, i braću, i sestre... Ma za sve sam molila. Kažem, do suza. Doslovno. Molila sam, ni sama ne znam koliko. Riječi izvirale, kao struja. Grijesi zaboravljeni. Rodila se nova ja, novi suputnik. Nova ovčica Božja. Dogodio se preokret. Očistila sam se. Ali punim, brate. Nije to bio neki hladan tuš. To je bio onaj najtopliji, najugodniji. Ona kupka poslije teškog rada. Nisam se ja kupala u vodi. Kupala sam se u Ljubavi. I u toj Ljubavi se rodila neka nova ja, neka djevojka koja ne poznaje zlo. Nakon svih ovih godina sam shvatila cijenu svog života. Koliko god ja mislila da sam bezvrijedna, Bog misli da sam tisuću puta toliko vrijedna. Svaki put me podigne. Svaki put pošalje pravu poruku. Pravu osobu. Čak i dok listam neke slike na nekoj društvenoj mreži, Bog se ušulja u moje srce. Nekom malom sličicom mi popravi dan. Ali ja nisam znala da je to bio On. Sad znam. Onaj Otac, Onaj gore. On me natjerao da svaki dan iščekujem molitvu. On me natjerao da skinem ovu staru kožu, da je spalim u molitvi i suzama. Da je zgrebem trncima. Svakim trncem, svakom riječju. Oličila sam ponovo boje svoga uma, srušila ona četiri zida. Sad sam otvorenija putu kojim me On vodi.