Žena je bila u trgovini blizu mene. Zbog velike gužve, bila je 4.u redu. Stalno je nešto prigovarala i gunđala na sve ljude oko nje. To smo mi svi u redu slušali oko 10 minuta, nakon što joj se jedan čovjek okrenuo i rekao: "Čemu žurba? Je li vam ručak gori?" a ona se na to naljutila i zamolila ga da ju pusti jer joj se stvarno žuri. Svi smo je pustili da prođe i plati prva, a ona je od žurbe zapela od pločicu u trgovini i pala. Sve su joj se vreće razletjele po trgovini, dok smo joj prišli pomoć da je podignemo. Tada joj je dotrčala djevojčica i rekla: "Mama, požuri, kava ti se ohladi u slastičarnoj ovdje." I tada je cijeli red pukao od smijeha, ne vjerujući da je kava bila u pitanju, a ne ručak koji gori. Kako kažu, djeca su iskrena i ne znaju lagat. Mi smo stalno u žurbi. Žuriš u školu, na ispit, na izlazak, na posao, na misu... A Bog se zapostavi. I onda padneš. Ili zapneš negdje, da bi te Bog upozorio da usporiš i osvrneš se oko sebe. Upozori te da se osvrneš na ljude oko sebe, jer u brzini je čovjek slijep. "Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli provjeri, kudi prije nego što se u nešto uvjeri." - kaže jedna arapska poslovica. Dobro Arapi kažu, polako stani i osvrni se oko sebe. Ne trči, ne budi slijep, jer u brzini dosta toga ne vidiš. Ne govori nepromišljene rečenice, jer nikad ne znaš koga možeš povrijediti. Jedna stranica mog dnevnika za sve nas žene, koje smo često u žurbi i ne promišljamo često o onome što radimo, ali i dalje smo posebne bez obzira na to, jer Bog nas je stvorio na poseban način.