Kao što svi već znate, 7. veljače smo slavili spomendan za sve ubijene franjevce na Širokom Brijegu kojih je bilo čak 66. Njih 12 je bilo zapaljeno u podrumu samostana točno danas prije pune 74 godine. Umrli su braneći svoju vjeru, svoju Crkvu i svoga Boga. Mi danas ne možemo ni zamisliti kako je njima tada bilo. Koliko su se molili, koliko su se borili, koliko su patili. Ne možemo ni shvatiti kako su uspjeli sačuvati tu svoju čistoću i vjeru u tim teškim trenucima. Taj događaj je potaknuo druge ljude da se zamisle kako su to oni uspjeli te zašto i oni sami ne bi težili tome. Mnoštvo ljudi je ovaj nemilosrdni događaj probudio i otvorio im oči te su tek shvatili bit svoga postojanja na Zemlji. Shvatili su koju su žrtvu ti franjevci darovali Gospodinu da spase svoj narod i svoju crkvu na brijegu. Unatoč tomu što su poginuli na tako strašan način, mi ih se danas prisjećamo s ponosom i sa suzom u oku dok se dičimo spomenom na njihova imena. Možemo biti ponosni koliko su naši franjevci bili hrabri i odani Bogu jer je taj čin sigurno bio ispunjen Duhom Svetim. Bog ih je čitavo to vrijeme držao uza se isto kao što su i oni čvrsto držali Njega. Koliku su tek okrutnost i nemilosrdnost imali ti partizani koji su tako hladno i strogo ubili naše franjevce, ponos našega Širokoga Brijega? Koliko su oni bili svjesni onoga što rade? Nažalost, to nikad nećemo doznati, ali sam ja osobno sigurna da su njima franjevci sve oprostili. Unatoč tome što su ih onako ubili, oni su im opet oprostili jer znaju da je Isus rekao na križu dok su ga mučili :" Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine". Isto tako, svi pobijeni franjevci su imali svoje obitelji čijih članova ima i dan danas. Oni su posebno svjesni onoga što su napravili njihova braća, rođaci, prijatelji. Oni su umrli s razlogom i zbog toga razloga mi danas živimo. Čak i nakon 74 godine, njihov duh i njihova lica još uvijek žive u srcima mnogih od nas i zaslužuju da se nastavi slaviti i hvaliti njihova vjera koju bismo svi trebali živjeti!