25. listopada 2018.   Brundanje auta i otpalo lišće. Kava za ponijeti u ruci dok se druga krije u toplini džepa moje jakne. Stigla jesen. Priroda pokazuje svoje najljepše boje, kao da se želi pokazati. Zadnji udarac prije potpunog mraka. Kako u jesen biljke znaju stagnirati sa svojim procesima, nešto se slično događa i sa mnom.   Sa svim stresovima, pogotovo slatkim školskim mukama, ja totalno zaboravim na Njega. I tebe, dnevniče. Nekako sam te smetnula s uma, a tvoje plave korice su me tjerale na povraćanje, da budem iskrena. Nekako sam osjećala kao da nemam volje ni za ičim, a kad bih pokušala pisati, sve što mi je padalo na pamet su bile formule iz matematike i stranice zemljopisa. Negdje je nestala ona čvrsta ja, vratila se ona koja pada i na najmanje kušnje.   Ali Ljubav, ta prevelika, beskonačna, smiona Božja Ljubav! On, uvijek spreman primiti svoju izgubljenu ovcu. Jer Otac bira svoje ljude gledajući na to koliko su spremni poslušati Riječ, a ne koliko su savršeni. I tako sam jednog četvrtka na klanjanju osjetila Njega kako me prima u svoje okrilje. Ponovno, bez obzira koliko sam ja zaboravila da je On prisutan, bez obzira koliko sam ignorirala Njegovo lice u gužvama, On je čuo moj vapaj i bio pokraj male, jadne, slabe mene u tren oka. Bog je velik. Pokušala sam tragati za Njime u šuštanju lišća, zvuku vjetra i mirisu kiše. Našla sam Njegova djela, koliko je savršeno stvorio svijet i nas i sve procese koji se događaju. Tako savršeno funkcionira, zar ne? Voda i lišće i čovjek i gusjenica i leptir... Ništa ne bi moglo postojati jedno bez drugog. Bog me uči zajedništvu. Koliko, izostankom samo jedne stvari, čitav sustav propada.   Shvatila sam da je tako i sa mnom. Izostavila sam Boga. I tebe, dnevniče. I shvatila sam da, čim ubacim malo svega u svoju dušu, opet postanem uravnotežena. Valjda je tako sa svim ljudima, a ne samo sa mnom.   I nije valjda da se samo ja tako bljutavo osjećam bez Njegovog prisustva, zar ne?