Vruć neki dan. Devetnice počele. Navještaj početka nove školske godine. Ja opet odlutala, kao uvijek ljeti. Ali, poslije devetnice bilo je klanjanje. Bila sam na klanjanju i ostavila dušu na crkvenoj klupi. Isplakala potok za sve ožednjele vukove u šumi. Pogledala u onaj tamjan kako pleše po najljepšoj crkvi na svijetu. Svojim plesom me zadivio. Duh Sveti. Znam, to je bio On. U jednom trenutku sam osjetila nenormalne trnce. Neke vruće trnce, koji u meni gore i hoće živjeti. Mislila sam da mi je došlo zlo i onda sam se odjednom sjetila što sam večer prije molila Boga. Molila sam ga da pokopa čovjeka koji je nekad u davnoj prošlosti ostavio svoje korijenje u mom tijelu i s vremena na vrijeme izađe na vidjelo. Htjela sam svim srcem pokopati tu staru osobu i u potpunosti završiti gradnju nove. Ti trnci. To je bio lijek. Za moje misli, moju dušu, srce i tijelo. Ti trnci su bili čisti Duh Sveti koji mi uslišava molitvu i koji dopušta mom novom, boljem biću da diše, da diše plućima koje je stari čovjek gušio. I osjetim, ja dišem. I osjetim duša mi je izliječena. I osjetim da me opet primio. Osjetim da Ga moje srce opet shvaća kao Najboljeg Prijatelja, a na jedno vrijeme je u potpunosti zaboravilo na Njega. Nisi mi jasan Isuse, iako toliko silno želim biti barem nalik Tebi. Nije mi jasno što me primaš svako 3 mjeseca, što me primaš nakon svakog mog lutanja? Nije mi jasno zašto ja ne mogu prema Tebi biti barem upola dobra kao što si Ti prema meni? Sama sebi nisam jasna, kako uopće uspijem zalutat pokraj takve ljubavi. Najveće i čiste. Najčišće na ovom svijetu. Kako uspijem otići od svjetlosti u tamu. Zašto, kako, koliko još puta? To mora da je ono ljudsko u meni što mi ne da mira, i čega se uporno pokušavam riješiti ali nisam dovoljno jaka. Ali nekako mislim da jesam dovoljno Tvoja. Ustvari znam samo da sam Tebi u svakom slučaju dovoljna, a ostalo je na meni. Na meni je birati: svjetlo ili tama, ljubav ili mržnja, blizina ili udaljenost. Sasvim slučajno znam za što se od sada odlučno borim. Isuse, vjeruj mi, ovaj put Ti stvarno vjerujem i ovaj put ću stati uz tvoju svjetlost vješto krijući tamu ljudskosti koja mi ne da mira, koja mi ne da Tebe. Ali Isuse, biti Tvoja je sve što ja želim biti, sve što trebam i sve što već jesam. Samo moram malo bolje kopati, u sebi, da iskopam još više Tebe. Jer ja znam Isuse, tu si. Uvijek si tu. Ti nikada i nisi otišao, hvala Ti na tome.