Naš petak: Sastanak po grupama
Hvaljen Isus i Marija dragi naši.   Došao je još jedan petak, još jedan zajednički sastanak. Ovog puta sastanak je bio po grupama.   Nakon pročitanog motivacijskog teksta naši animatori...
PO POST NA MOST
 Hvaljen Isus i Marija! U petak smo se ponovno okupili na mostu kako bi evangelizirali naš grad i prikupljali pomoć za potrebite iz naše župe.      Okupili smo se u 13:30 i započeli s dijeljenjem...
Moj Gospodin Čovjek - Moj Dirigent
 Bog nas je stvorio kao ljude, kao jednostavna bića, a ponekad smo toliko komplicirani u svojoj jednostavnosti. Nekom smeta što ima ravnu kosu, nekom smeta što ima valovitu kosu. Nekom smeta što ima puno kose, nekom...
Novosti
 
Napisao/la Antea Naletilić | Ponedjeljak, 20. ožujka 2017.
Kao i proteklih godina, framaši sa Širokog Brijega u korizmenom vremenu hodočaste u Međugorje.   Ove godine hodačašće smo zakazali za 18. ožujka i Bogu hvala vremenske prilike su nam dopustile odlazak. Framaše se dugo obavještavalo o...
Napisao/la Marina Gilja | Subota, 18. ožujka 2017.
 Hvaljen Isus i Marija! Došao je još jedan petak, a s njime i naš sastanak.    Nakon uvodne molitve, predsjednica je pročitala obavijesti, među ostalim i o sutrašnjem hodočašću u Međugorje. Fra Goran nam je uputio par riječi o...
Napisao/la Marko Topić | Petak, 17. ožujka 2017.
Kao i svakog korizmenog petka, pa i ovoga okupili smo se na mostu u 13:30h.     Iako umorni od napornog dana u školi, ništa nas nije moglo zaustaviti da našim građanima uljepšamo i ovaj petak.     Postavili smo, pripremili stol...
Napisao/la Ivona Šušak | Četvrtak, 16. ožujka 2017.
Ravnodušnost je najveća "bolest" nas katolika. Čim se uvuče u srce postaje hrana za naše probleme koji na taj način iz dana u dan rastu i postaju nadmoćni nad nama samima. Što smo više mi ravnodušni prema svemu to više će sve...
Napisao/la Luka Lasić | Ponedjeljak, 13. ožujka 2017.
Hvaljen Isus i Marija! Donosim vam izvješće kao delegat Frame Široki Brijeg sa Područne izborne skupštine Frame Hercegovina koja je održana koja je održana 10. - 12. ožujka 2017. u Domus pacisu, Međugorje.   Na skupštini su sudjelovali...
Napisao/la Matea Soldo | Subota, 11. ožujka 2017.
Došao je još jedan petak! Dan koji ima veliku važnost za nas framaše. Dan kada se svi skupimo nakon napornog tjedna na našem Brigu, na mjestu gdje se osjećamo ispunjeno.     Okupili smo se u velikoj dvorani te nestrpljivo čekali početak...
Napisao/la Dora Paponja | Subota, 11. ožujka 2017.
 Došao je još jedan tradicionalni petak u korizmi kada se naši framaši okupljaju na mostu, sudjelujući u akciji ''Po post na most''.    Kao i svaki put, sastali smo se u 13:30 do 15 h.      Zajedno nastojimo animirati i...
Napisao/la Marijana Jurilj | Četvrtak, 09. ožujka 2017.
Gdje si se skrio, čovječe u meni? :) Gdje si čovječe maleni? U meni si, znam! U dubinama bića koje su iskonski čiste poput prvoga snijega. Znam da prebivaš u mojim tišinama, u mojim najvećim žalostima i najsitnijim komadićima loše verzije mene....
 TV Frama
Usudi se
 
        
 Slika na sliku
Instalirajte Adobe Flash i uklučite
javascript da bi vidjeli web stranicu.
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
Naša La Verna
 Postoje li riječi dovoljno velike kojima bi mogli opisati svoju zahvalnost Bogu? Za sve što je učinio, je li moguće? Je li samo ja mislim da nikada neću doseći tu razinu u svom životu kada ću mu zadnji put reći hvala i više nikad ne imati potrebu za zahvalu? Pa evo, mislim da neću, i Bogu hvala da neću, jer mene ta zahvalnost vraća u život iz dana u dan. Da ne osjećam zahvalnost Njemu, isto kao da se ne bih osjećala živom. Uostalom uvijek Mu imamo na čemu zahvaliti, prvenstveno na životu, jer nam ga je podario. Podario nam život da se možemo s Njim na poseban način družiti. Da Ga možemo hvaliti i slaviti u zajedništvu i evo, ja ne znam postoji li veća sreća od te. Postoji li veća sreća od slavljenja Isusa sa mnoštvom koji se osjeća kao i ti? Sretno i zadovoljno. Kako ne biti zahvalan za djelo koje je On učinio za nas? Nosio križ, ej. Bio pun rana, pun krvi. Kao da mu Njegov križ ponovo i ponovo pritišćemo svojim grijesima i on postaje sve teži i teži. Ali pazi brate, On ga svejedno nosi. Koliko god da si griješio i koliko god činio Njegov križ težim, On ga nosi. Jer si to ti, Njegovo ljubljeno dijete. Još jedno dijete u mnoštvu koje On neizmjerno voli. Zar bi se On, Sin Božji, toliko patio da nije tako, da nisi obožavan sa Njegove strane? Razmislimo braćo i sestre još jednom o tome, jer još nije kasno da mu maksimalno uzvratimo ljubav, tako što ćemo uzeti svoj križ i osloboditi Isusov barem malo, ali dovoljno da on svejedno bude lakši. Nećeš tim djelom samo olakšati Njegov križ, učinit ćeš ga sretnijim, a to je nešto neprocjenjivo. Da našeg Gospodina usrećimo, nakon silne patnje koju je prošao radi mene i tebe, bez ijednog žaljenja. Zato idemo, još malo pa nam dolazi najveći blagdan svih vremena. Još malo pa će uskrsnuti i dokazati nam tko je i što u našim životima. Još malo i muke će prestati Isuse, ja sam uz Tebe i volim Te. Neprocjenjivo, do kraja života.
Aktivnosti u našoj Frami
Likovna sekcija
» Adventski vijenci naših likovnjaka
20/11/15
Medijska sekcija
» Naš četvrtak...
16/10/15
Medijska sekcija
» Čovječe ne ljuti se
09/10/15
Medijska sekcija
» Naša Frama 45 minuta s Vama
23/09/15
Molitvena sekcija
» Svakog utorka u 19 sati
24/09/14
Naredna događanja
Riječ za tebe

 ''Nađi vremena za čitanje - to je

vrelo mudrosti!''

-Majka Terezija-

Slušaj uživo!
Korisni Linkovi